Umro je 1985. godine, ostavljajući Albaniju u teškoj ekonomskoj i političkoj situaciji, te potpuno izoovanu od obaju tada dominantnih blokova i svjetskih dogadanja. Literatura: 1. Bleicken, Jochen: Povijest svijeta 3, Marjan tisak, Split 2005. 2. Courtois, Stephane: Werth, Nicolas, Panne, Jean-Louis, Paczkowski, Andrzej, Bartošek, Karol, Margolin, Jean-Louis, Crna knjiga komunizma, Politička kultura – Golden Marketing, Zagreb 1999. 3. Zlatar, Pero: Enver Hodža, politička biografija, Izdavačka radna organizacija “Rad”, Beograd 1986. Internet: 1.http://www.marxists.org/reference/archive/hoxha/works/revisionists.htm 2. http://www.marxists.org/reference/archive/hoxha/works/euroco/env2-1.htm Autor- Domagoj Tomas

U uvodu te knjige govori kako “zapadna buržoazija ne krije svoje zadovoljstvo činjenicom da su se eurokomunistički revizionisti svrstali uz bok socijaldemokratima i fašistima, kako bi napali revoluciju, marksizam-lenjnizam i komunizam zajedno, svim svojim oružjem”.(2) Međutim, ni u tim godinama l. ikvidacije i obračuni s neistomišljenicima nisu strana pojava. Godine 1981. službeno je objavljeno kako se u. bio predsjednik vlade i dugogodišnji Hodžin suradnik, Mehmet Šehu.Iako ne postoje konkretni dokazi koji bi to potvrdili, mnogi smatraju kako je Šehu u. bijen. Nedugo zatim, Hodža se, zbog lošeg zdravstvenog stanja, dobrim dijelom povukao, a svoje državničke dužnosti prepustio je Ramizu Aliji.

U toku razlaza s Kinom nastavljena je praksa l. ikvidacija, a l. ikvidirani su Beqir Balluka, ministar obrane, i Petrit Dume, načelnik generalštaba.Izvor- (Courtois, Werth, Panne, Paczkowski, Bartošek, Margolin, 1999: 409) Potpuni izolacionizam U posljednjim godinama svoje vladavine Hodža govori kako nema izgradnje socijalizma uzimanjem kredita i pomoći od buržoazije i revizionista ili preuzimanjem pojedinih elemenata kapitalističke ekonomije. Smatra da svaki čin koji ide u tom smjeru otvara vrata kapitalističkoj ekonomiji i rušenju socijalizma. Time se zapravo referira na svoje postupke, želeći se prikazati pravovjernim i istinskim socijalistom, te želeći razlaz s Jugoslavijom, SSSR-om i Kinom ocijeniti opravdanim. Između ostaloga, 1980. godine izlazi njegovo djelo Eurokomunizam je antikomunizam, u kojemu se obračunava s rukovodećim komunistima i komunističkim grupacijama u zapadnoj Europi, proglašavajući ih revizionistima.

Kao rezultat toga svega, Enver Hodža slavodobitno je 1967 god. izjavio kako je Albanija prva ateistička zemlja na svijetu, a novine Nendori ponosno su objavile kako su sve džamije i crkve srušene ili zatvorene – ukupno njih 2,169, od čega 327 katoličkih objekata. Izvor-(Courtois, Werth, Panne, Paczkowski, Bartošek, Margolin, 1999: 375) Iz toga razdoblja datiraju i famozni bunkeri uz albansku obalu, za slučaj invazije SAD-a na Albaniju, koje se Hodža paranoično plašio. Naime, izgrađeno je oko 750, 000 bunkera, svaki za po jednoga čovjeka, koji bi bili iskorišteni u slučaju navedene invazije. Oni nam i danas svjedoče o karakteru režima koji je tada vladao Albanijom.U međuvremenu, odnosi s Kinom počinju se polako hladiti. Hodža, međutim, konačno raskida i s Kinom, ovaj put optužujući Kinu 1977 godine za revizionizam, a sve vezano uz Titov posjet Kini iste godine i svečani prijem kakav mu je priređen. Tako Albanija prvi puta ostaje bez saveznika.

Nova odrednica koju je Enver Hodža preuzeo iz kineskog modela komunističkog upravljanja državom imala je nesagledive negativne posljedice na kulturu, tradiciju i vijerske slobode u Albaniji. Radilo se, naime, o “kulturnoj revoluciji”. Kao primjere konkretnih postupaka proizašlih iz “kulturne revolucije” možemo navesti s. mrt primasa Gaspara Thacija, skadarskog nadbiskupa, u kućnom pritvoru pod paskom tajne policije. Drački nadbiskup, Vincent Prendushi, bio je osuđen na trideset godina prisilnog rada, a u međuvremenu je . umro, vjerojatno uslijed posljedica m. učenja. Više od stotine crkvenih službenika i službenica, župnika i sjemeništaraca, s. maknuto je ili u.mrlo u z. atočeništvu.Svatko onaj uhvaćen s primjerkom Kur’ana, Biblije, ili bilo čime drugim suočio se s dugotrajnim zatvorskim kaznama.

Novi zaokret u albanskoj vanjskoj politici donio je i nove-stare odrednice unutarnje politike, koja se prvenstveno temeljila na obračunu i likvidaciji neistomišljenika. Tako su “prosovjeti” Liri Berishova, članica Politbiroa, i Koco Tashko, predsjednik kontrolne komisije Komunističke partije Albanije, bili vrlo s. trogo k. ažnjeni. Kontraadmiral Temo Sejko smaknut je u svibnju 1961 god. zajedno s više oficira .Izvor-(Courtois, Werth, Panne, Paczkowski, Bartošek, Margolin, 1999: 409) Govoreći o Titu i Staljinu u svome djelu Suvremeni revizionisti na putu degeneracije u socijaldemokrate i udruživanja sa socijaldemokracijom, Enver Hodža tvrdi kako su oni “ušli u “svetu alijansu” s američkim imperijalistima i reakcionarima raznih zemalja, sa svim protukomunističkim snagama protiv naroda i socijalizma”.(1)

Zaokret u vanjskoj politici Međutim, nakon Hruščovljeva dolaska na vlast, 1953. godine, dolazi do zahlađenja u odnosima između Albanije i SSSR-a. Unutar SSSR-a dolazi do djelomičnog obračuna s nasljeđem staljinizma, te do novih stremljenja, poput mirnog suživota dvaju blokova. Staljinizam, međutim, za Envera Hodžu predstavlja princip djelovanja, i tu dolazi do prvih nesuglasica između njega i novog vodstva SSSR-a. Osim toga, bitno je reći da SSSR u tom razdoblju drastično smanjuje izdatke za financijsku pomoć Albaniji, tako da se Hodža sve više okreće pokroviteljstvu drugog komunističkog “velikog brata”, Narodne Republike Kine. Odlazi u posjet Kini, te se oduševljava Mao Zedongom, njegovim načinom vladavine i provedbom tzv. “kulturne revolucije”. Kina tako od sredine 50-ih godina 20. st. drastično povećava izdatke i pomoć za Albaniju, te dolazi do njihovog zbližavanja na svim poljima.

Otvorenim odobravanjem i stavljanjem uz SSSR, Hodža uspijeva izvući neke koristi za Albaniju. Albanija tijekom savezništva sa SSSR-om dobiva ukupno 200 milijuna američkih dolara za tehnološki i industrijski razvoj. U tom razdoblju Albanija postaje članicom SEV-a (Savjeta za uzajamnu ekonomsku pomoć), ekonomskog udruženja komunističkih zemalja, te Varšavskog pakta, vojno-političkog saveza komunističkih zemalja, a sve pod patronatom SSSR-a. Inače, čistke i obračuni s neistomišljenicima nastavljaju se i u tome razdoblju.

Taj rat sa stanovitim g. enocidnim crtama imao je za rezultat takvo “očišćenje” da u trenutku oslobođenja u zemlji više nije preostalo mnogo političkih protivnika komunista i njihovog vođe Tita, koji se, uostalom, angažirao na njihovu što bržem e. liminisanju.Slična se stvar desavala i u Albaniji, i to uz obilnu pomoć jugoslavenskih komunista. Izvor-(Courtois, Werth, Panne,Paczkowski, Bartošek, Margolin, 1999: 365) Nakon završetka Drugog svjetskog rata i uspostave vlasti Enver Hodža učvršćuje svoj položaj na čelu države i Komunističke partije Albanije. Poznatog generala i dotadašnjeg načelnika generalstaba, Mehmeta Šehua, sklanja sa svih važnih pozicija, u svrhu održanja odnosa s Jugoslavijom. Naime, Šehu je gotovo svakodnevno javno isticao nezadovoljstvo uplitanjem jugoslavenskih komunista u organizaciju albanske vojske.Albanija i Enver Hodža otvoreno se stavljaju na stranu SSSR-a. Time je omogućena i rehabilitacija Mehmeta Šehua, kojeg Hodža vraća u Centralni komitet.

Staljinistički model uspostave vlasti Već je u tom razdoblju praktično osiguran monopol vlasti u rukama komunista u dvjema zemljama, Jugoslaviji, pod vodstvom Tita, i Albaniji, gdje je na čelu oslobodilačkog pokreta bio Enver Hodža. U tim dvjema zemljama upravo su komunisti dominirali pokretom otpora protiv nacističkih ili talijanskih zavojevača. Unatoč vanjskim pritiscima, pa i Sovjetskog Saveza, njihovi komunisti nisu pristali dijeliti vlast s drugim političkim snagama, osim za kratko vrijeme. Rijetko se u historiji događalo da uspostavi vlasti prethodi takvo k. rvoproliće kao u Jugoslaviji (oko milion ž. rtava u zemlji s petnaest milijuna stanovnika).Višestruki rat odnio je više života od r. ata protiv okupatora, a glavne su žrtve bili civili, žene, djeca i starci.

Iste 1944. godine, kada se događaju navedeni nesporazumi s Jugoslavijom, dolazi do napredovanja u borbi albanskih komunista protiv njemačkih jedinica. Konačna b. itka protiv Nijemaca započela je početkom studenog, u vrijeme kada Nijemci još drže pojas uz more, a krajem istoga mjeseca komunisti su ušli u Tiranu. Do kraja mjeseca albanski komunisti uspostavili su kontrolu nad čitavom zemljom, a već prethodno te godine Komitet narodnog oslobođenja proglašen je privremenom vladom. Izvor-(Bleicken, 2005: 695)

Nakon odustajanja od navedenog sporazuma, albanski komunisti javno su proglasili Nacionalnu frontu talijanskim kolaborantima, te su pridobili većinu naroda uz sebe. Međutim, nesporazumi s Jugoslavijom su se 1944. produbili. Tada je jugoslavenska delegacija, na čelu s Velimirom Stojnićem, optužila albanske komuniste na čelu s Hodžom za «sektaštvo i oportunizam», te ustvrdila kako su jugoslavenski partizani bili predvodnici partizanskog pokreta u Albaniji. Hodža je taj potez smatrao izravnim pokušajem destabilizacije Komunističke partije Albanije od strane Tita. To je iskoristio na način da je unutar partije optužio najsnažnije suparnike, na čelu s Kočijem Dzodzeom, za projugoslavensko djelovanje. Hodža je, naime, smatrao kako Tito gleda na Albaniju kao na slabu i nemoćnu zemlju, koja treba ući u sastav Jugoslavije. Na taj ga je zaključak navodio i sam Staljin.

Međutim, kasnije je i on u. bijen kao žrtva egzekutora albanskog poslanstva u Parizu. (Courtois, Werth, Panne, Paczkowski, Bartošek, Margolin, 1999: 275) Uskoro nakon toga dolazi do tajnog sastanka Komunističke partije Albanije i albanskog nacionalističkog Nacionalnog fronta (Balli Kombëtar) na kojem je potpisan sporazum između tih dviju strana, u svrhu zajedničkog djelovanja protiv talijanske o. kupacije. Komunisti su uspjeli privoliti baliste (pripadnike Balli Kombëtara) da potpišu sporazum tako što su se složili oko koncepta Velike Albanije, koja uključuje Kosovo i Epir. Nakon tog poteza dolazi do prvih trzavica i nesuglasica između jugoslavenskih i albanskih komunista.Sam Enver Hodža dugo se nije izjašnjavao o navedenom sporu, da bi naposljetku “oprao ruke” i osudio postupak svojih suradnika, koji su, prema njegovim tvrdnjama, uradili bez prethodnih konzultacija s njim.

Ključnom godinom za daljnji razvoj organizirane komunističke djelatnosti u Albaniji možemo označiti 1941god., kada u Albaniju dolaze izaslanici Komunističke partije Jugoslavije i sudjeluju u ujedinjenju komunističkih grupa u jedinstvenu Komunističku partiju Albanije. Enver Hodža je, podržan od jugoslavenskih izaslanika izabran u privremeni Centralni komitet i taj izbor možemo označiti prijelomnim trenutkom u njegovoj daljnjoj političkoj karijeri. Sukobi oko izbora generalnog sekretara u svakom su mu slučaju koristili, budući da se 1943. nametnuo kao privremeno neutralno rješenje. -(Zlatar, 1986: 32–33) Iste su godine kulminirali sukobi među albanskim komunistima između trockista i pravovjeraca (kojima je pripadao i Enver Hodža) koji su bili pod utjecajem Jugoslavena. Vođa trockista, Anastastea Lula, s. maknut je prijekim postupkom. Sadik Premtaj, također istaknuti i uvaženi trockistički vođa, nakon višestrukih pokušaja u. morstva uspio se domoći Francuske.

Naime, netko od njegovih viđenijih bližih predaka bio je hodža. Međutim, prema vlastitim riječima, već u najranijoj dobi Enver se odrekao islama, „zahvaljujući“ utjecaju strica Hisena Hodže, koji je bio uvjereni ateist. Izvor-(Zlatar, 1986: 21–23) Privatni poduzetnik u vihoru r. ata Politički uspon Envera Hodže tekao je isprva postepeno.U srednjoškolskim danima oduševljavao se idejama Velike Albanije, a prve kontakte s organizovanim komunističkim pokretom ostvario je tokom studiranja u Francuskoj i Belgiji u prvoj polovini 30-ih godina 20.st. Po povratku u zemlju Enver se uključio u jednu od tamošnjih komunističkih grupa koja je djelovala u mjestu Korči. Posebno nam je zanimljiva Enverova djelatnost od 1939. do 1941 god., u vrijeme talijanske okupacije Albanije, kada Enver, kao uvjereni komunist, drži privatnu trgovinu mješovite robe. Izvor- (Zlatar, 1986: 27–32)