Nakon odustajanja od navedenog sporazuma, albanski komunisti javno su proglasili Nacionalnu frontu talijanskim kolaborantima, te su pridobili većinu naroda uz sebe. Međutim, nesporazumi s Jugoslavijom su se 1944. produbili. Tada je jugoslavenska delegacija, na čelu s Velimirom Stojnićem, optužila albanske komuniste na čelu s Hodžom za «sektaštvo i oportunizam», te ustvrdila kako su jugoslavenski partizani bili predvodnici partizanskog pokreta u Albaniji. Hodža je taj potez smatrao izravnim pokušajem destabilizacije Komunističke partije Albanije od strane Tita. To je iskoristio na način da je unutar partije optužio najsnažnije suparnike, na čelu s Kočijem Dzodzeom, za projugoslavensko djelovanje. Hodža je, naime, smatrao kako Tito gleda na Albaniju kao na slabu i nemoćnu zemlju, koja treba ući u sastav Jugoslavije. Na taj ga je zaključak navodio i sam Staljin.