Hrvat-baša Hrvat-baša naziv je za poglavara Crnogoraca na privremenom radu u Carigradu (Osmansko Carstvo) tijekom 19. stoljeća. Nije pouzdano utvrđeno kada se točno pojavio naziv Hrvat-baša (rjeđe na crnogorskom Arvat-baša), no u povijesnoj se znanosti tvrdi da je zasigurno postojao i prije 1855. godine, kada je dokumentirano njegovo prvo pojavljivanje. Zvanje Hrvat-baša službeno je ukinuto 1879. godine nakon normaliziranja crnogorsko-turskih odnosa. Sadržaj [sakrij] 1 Porijeklo naziva 2 Izvješće 3 Popis Hrvat-baša 4 Literatura Porijeklo naziva[uredi] Poveći broj Crnogoraca boravio je u Carigradu radi težačkih i drugih poslova. No, oni bi ponekad imali problema ako bi se očitovali kao Crnogorci, jer je Osmansko Carstvo bilo u višestoljetnom neprijateljstvu s Crnom Gorom i tek je poslije Berlinskog kongresa službeno priznalo crnogorsku državu. Srpski je književnik Ljuba Nenadović, koji je boravio u Carigradu, o tome zbog čega su se Crnogorci očitovali Hrvatima, 1859. godine pisao: " Da bi mogli spokojnije u toj neprijateljskoj zemlji svoje poslove raditi, zato što su bili u neprestanom ratu s Turskom, pa im ne bješe dopušteno tamo putovati. Zato su uzimali na sebe bratsko i srodno ime i kazivali da su Hrvati". Olakšavajuću okolnost Crnogorcima predstavljala je narodna nošnja, slična narodnoj nošnji Hrvata iz Dalmacije koji su također povremeno radili u Carigradu. Dužnost Hrvat-baše bila je zastupanje i obrana Crnogoraca pred osmanskim vlastima, rješavanje unutarcrnogorskih sporova. Imao je pravo nositi osobno oružje i tako se kretati Carigradom. Knez Danilo I. Petrović 1850-ih godina Hrvat-bašu pretvorio je u crnogorskog dužnosnika, svojevrsnoga konzula, koji je raznosio službenu poštu. Svaki Crnogorac u Carigradu davao je Hrvat-baši godišnje "po jedan dinar", a od toga se "moglo lijepo živjeti", navodi Ljuba Nenadović. Izvješće[uredi] Savić Marković Štedimlija je, u hrvatskom Obzoru od 15. siječnja 1937. godine, citirao tekst iz lista "Srbobran": "Crnogorci, kojih je bilo podosta u 19. stoljeću u Carigradu, posjetio je jedan dopisnik "Srbobrana" kako bi o njima napisao izvještaj. On ih pozdravi: - Dobro veče braćo Srbi! (Dobra večer braćo Srbi!) Oni mu složno odgovoriše: - Nijesmo mi Srbi, prijatelju! - Nego? - uzvrati začuđeno dopisnik. - Mi smo Crnogorci. Dopisnik je pokušao drugačije kazati, pa reče: - A kojim jezikom govorite? Valjda srpskim? - Ne. - odgovore mu svi. - Nego? - Mi govorimo hrvatskim jezikom, ali smo Crnogorci. Opet upita dopisnik: - Kako se zove ovdje vaš poglavica? Oni odgovore: - Hrvat-baša.

hahahahaha Srbija i Crna Gora okupirali Sandžak! Bolje provale nisam odavno čitao.

sandzak je bosna

U ovoj cijeloj priči, najvažnije je ne ispustiti iz vida status Bošnjaka u Sandžaku. Potrebno je znati, da je 1912. godine Sandžak okupiran od strane Srbije i Crne Gore, pri čemu je izvršena podjela plijena između agresora. Do 1912. godine, Sandžak je činio jedinstvenu administrativnu cjelinu s upravom i kulturnim sjedištem u Novom Pazaru s većinskim stanovništvom, Bošnjacima. Mirovnim sporazumom u u Bukresu 1913. godine, Crna Gora dobija teritoriju od 5.000,00 kvadratnih kilometara sa gradovima : Pljevlja, Bijelo Polje, Berane, Rožaje, Plav, Gusinje, Tuzi i dio Skadarskog jezera. Srbija dobija slijedeće gradove u Sandžaku: Novi Pazar, Sjenicu, Tutin, Prijepolje, Priboj i Novu Varoš. Podjelom Sandžaka, većinskom stanovništvu Bošnjacima od 1907. poriče se pravo na jezik, naciju, zemlju. Početkom 20. stoljeća dolazi do ukidanja školstva na Bosanskom jeziku u okviru administrativnih granica Sandžaka. Međutim iz Sandžaka dolaze ohrabrujuće vijesti, prije svega na inicijativu Bošnjačkog nacionalnog vijeća (BNV) na čelu sa Predsednik Bošnjačkog nacionalnog veća Esadom Džudževićem, koji je dana 25.12.2013. godine rekao: „..najavljeni smak svijeta nije se desio, ali da je danas smak svijeta za sve one koji su smatrali da Bošnjacima ne treba obrazovanje na maternjem jeziku i za sve one koji smatraju da Bošnjaci ne mogu da ostvare pravo na obrazovanje na svom maternjem jeziku.“ Konačno, nakon ukidanja školstva na Bosanskom jeziku s početka 20. stoljeća, dolazi do preokreta i definisanja Bošnjačkog identiteta, ponovnim uvođenjem Bosanskog jezika u školstvo. Ne treba nama nikakav tzv. Srpski jezik, niti nam treba tzv. crnogorosko-srpski, bosanski i hrvatski jezik i književnost, imamo mi naš Bosanski jezik! Apsolutno sam protiv miješanja "baba i žaba", odnosno neophodno je zadržati autohtonost Bosanskog jezika. P.S. Samo jedna napomena, potvrda o postojanju Bosanskog jezika, datira od 1631. godine, objavljivanjem riječnika Bosanskog jezika od strane Muhameda Hevaija Uskufije, a to znači 187. godina prije izdavanja prvog riječnika Srpskog jezika od strane Vuka Stefanovića Karađića.

Шта фали МАТЕРЊИ језик , у књижици из школе , а како и шта говориш је приватна ствар .. размислите колико треба да буде велико свједочанство ако буде под морање да се наведе ИМЕ језика свих народа народности и мањина ??? и онда оцјена МАТЕРЊИ ЈЕЗИК - одличан (5)

Slični jesu, ali to nije isti jezik... ne sa filološke točke gledišta! Na stranu to što se mi savršeno dobro razumijemo, ali uvijek se zna tko iz kojeg miljea dolazi. Kada češki i slovački budu jedno, kada švedski, danski i norveški budu jedno, kada nizozemski i njemački budu jedno, kada bugarski i makedonski budu jedno, kada finski i estonski budu jedno - e onda trebamo i mi biti JEDNO. Do tada, ne dam svoj hrvatski jezik, a uredno ću u životopisu pisati da savršeno govorim i srpski, i bosanski i crnogorski! Kada Šveđani mogu to učiniti, mogu ja! :) Dosta je amerikanizacije društva - poštujmo različitosti i učinimo ih elementima harmonije i suradnje, a ne sukoba i prepucavanja.

Tako I treba jer svi su nastali od izvornog srpskog jezika samo izmjenili sitnice.

DPS sa ovime gubi većinu. Eto im belaja bez potrebe. Ovaj zakon je bio pohvaljen od EU.

crnogorski, srpski, bosanski, hrvatski - sve je to isti jezik. kako ga nazvati već je pitanje. neka se zove bosanski.