Niko se prošle subote nije proslavio, ali su se Mostarci baš obrukali. Na dan kada su u nizu gradova BiH istovremeno upriličena brojna, premda nigdje osobito dobro posjećena protestna okupljanja, u gradu na Neretvi ono je otkazano iz zaista nevjerovatnog razloga: na jednom od glavnih tamošnjih trgova okupilo se manje od deset ljudi! Što će reći da su došli samo oni koji su to okupljanje organizovali.
Ova blamaža svakako da potiče i pitanje (ne)sposobnosti organizatora, koji za javne proteste protiv neučinkovitosti vlasti nije uspio animirati ni članove svojih užih obitelji, ali više ipak govori o (ne)svijesti današnjih Mostaraca. Nikom u ovoj zemlji nije dobro, ali je upravo građanima Mostara možda i najteže. Podijeljen je grad, podijeljeni su ljudi, podijeljena su i groblja i porodilišta. K tome, to je jedina opština u državi koja nema čak ni svog prvog čovjeka, gradonačelnika, pa shodno tome ni budžet, to jest novčanik iz kojeg se finansiraju najelementarnije ljudske potrebe u jednoj lokalnoj sredini.
Taj i takav Mostar u subotu je, umjesto užarenog asfalta Španskog trga, odabrao neku hladovinu. Nevjerovatno je da u jednoj sredini poznatoj i po sklonosti ka mahalanju, u čemu Mostarci teško da ikome daju pred sebe, čak ni taj poriv – da vide ko to tamo galami i nosi transparente – nikoga nije izveo na ulicu. A pošto neslavni organizatori vjerovatno baš i nisu mazohisti da sami sebe i svoj neuspjeh ogovaraju, tako će grad na Neretvi ostati uskraćen i za pikantnu priču o jednoj nemaloj blamaži.
Tako je, eto, i pakosno čaršijsko ismijavanje u ovom slučaju izostalo. Ali nije izostala zbunjenost i iskreno čuđenje šire BiH javnosti koja posredstvom medija svakodnevno o Mostaru čuje sve najgore, pa je tako čula i za apsolutnu indolenciju građana Mostara prema pomenutom subotnjem izlasku na ulicu.
Razlog za iščuđavanje, međutim, ne pružaju samo Mostarci. Generalno, ni ostali Bosanci i Hercegovci ne mogu se baš podičiti svojom spremnošću da javno, na brisanom prostoru, dignu glas protiv silne tjeskobe u koju nas je kolektivno gurnula ova vlast. Jedino su, čini mi se, na solidnom nivou bili skupovi na kojim su građani Sarajeva prošle godine izražavali svoju ogorčenost svirepim ubistvom tinejdžera Denisa Mrnjavca. Sva ostala protestna okupljanja animirala su bijedno mali broj ljudi koji su osjetili potrebu da javno i kolektivno izraze nezadovoljstvo zbog nečeg što ih kao građane tišti. A to je upravo obratno proporcionalno stepenu ogorčenja koje jedni drugima svakodnevno izražavamo u neformalnim, javnim susretima i druženjima.
Razloge jagnjećoj ćudi naših građana treba tražiti na više strana. Među ostalim i u našoj sebičnosti, tj. spremnosti da do neba vrištimo kad nas nešto direktno i lično povrijedi, ali – s druge strane – u navici da samo nehajno slegnemo ramenima kad je u pitanju neko drugi. Koliko je, na primjer, nevoljnika dolazilo da se pred raznim državnim i entitetskim institucijama u Sarajevu buni protiv otpuštanja, ekonomskog izrabljivanja ili socijalnog ponižavanja, a da im se nikad nijedna iole ozbiljna grupa "neutralnih“ građana našeg glavnog grada nije u tome pridružila, kamoli da im je pružila ozbiljniju potporu.
A sutra će se ti isti "neutralci“, kad njih zasvrbi, čuditi i ljutiti što njihovu muku ne razumije. Vratiće im se, u stvari, bumerang onoga što su sami posijali, kao što nas u ovom sveopštem beznađu, osim bezosjećajne i neodgovorne vlasti, po mozgu kolektivno udara i ta naša nespremnost da shvatimo kako ćemo svi jednom doći na red; neko juče, neko danas, neko sutra. I za otpuštanje, i za socijalno i građansko degradiranje, i za svakojako maltretiranje. U ovakvoj državi nije pitanje da li će se neko izvući da ne stigne red na njega, nego samo kada će taj red da dođe.
Osim nedovoljno dobre animacije i organizacije, koja karakteriše većinu dosadašnjih grupnih izlazaka na ulicu, te "pacifističke" dresure socijalizma (u kojem su se ljudi plašili da javno izraze svoje kritike na račun vlasti), glavni razlog dosad slabih efekata građanskih protestnih akcija svakako je u nedostatku osjećaja da, danas i ovdje, građanska ugroženost nije pitanje ekscesa, nesretnog sticaja okolnosti ili ličnog baksuzluka. Naša ugroženost nije ni slučajna ni pojedinačna; ona je – sistemska. Nju generiše ovakav državni ustroj kakav imamo, ovakvo bezakonje, ovakav sistem vlasti lišen svake odgovornosti, ovakav nepotizam, grupno-nacionalni teror i ekonomska bezdušnost u kojoj su, umjesto žrtava, zaštićeni silnici i moćnici.
Većina protestnih akcija dosad je pokretana upravo sa namjerom da se skrene pažnja na tu vrstu sistemske ugroženosti građana od sopstvene države, odnosno vlasti koja tom zemljom upravlja. Prepoznali su to inicijatori i organizatori. Ali, većina građana ne shvata o čemu se radi ili svjesno od toga okreće glavu, misleći da se sve to što se događa većini neće VALJDA dogoditi i njima.
Kvaka je upravo u tom VALJDA, odnosno u pogrešnoj računici kojom se većina naših unesrećenih sugrađana danas uljuljkuje i zavarava. Otud, između ostalog, i osionost ovdašnje vlasti, njen apsolutni nedostatak respekta (o strahu i da ne govorimo) prema ljudima u čije ime se vlada.
Dobro mi znamo s kakvom vlašću imamo posla, a nije ni da ona manje zna o nama. Zato nas i jaše ovako surovo i dugo. Može joj se; od Mostara pa nadalje.
Jedna od najuspješnijih porno zvijezda nije bila zadovoljna zaradom: "To nije uredu"
