KOLUMNA / Zašto ne treba vjerovati generalskim tvrdnjama i memoarima?
Principijelno, pokušavaju se opravdati “nužnosti”: nijedan političar ni general neće priznati da je upravo on kriv za stotine ili hiljade mrtvih, i pokušaće naći desetine argumenata kako bi pokazao “da je samo provodio naređenja s vrha” ili “činio sve da odbrani svoj narod.” Tu vrstu jalovosti, i licemjerja najbolje je dijagnosticirao jedan od najvažijih filmskih reditelja druge polovine 20. stoljeća, Poljak Krzystof Kieslowski, rekavši da kako nijedan važan čovjek za komunističku prošlost Poljske, svih tih četiri i po decenije nije napisao da je pogriješio ili da je neku stvar mogao uraditi drukčije.
To se tako ne radi
Tako je i kod “naših”: širom cijele Jugoistočne Evrope nastupaju s raznim tezama o odbrani, humanosti i vlastitom herojstvu. Ali, biće da to nije samo “istočnjački” specijalitet jer se i generali najjače svjetske armije ponašaju upravo tako. John Sheehan, bivši komandant NATO-a i član glavnog štaba na pitanje o omogućavanju služenja vojske homoseksualnim vojnicima, pred Američkim kongresom ustvrdio da su holandske snage u Srebrenici 1995., bile nadjačane djelimično i zbog prisustva homoseksualnih vojnika u njima. “Snage bosanskih Srba”, kaže general, “nadjačale su lako naoružane holandske vojnike u zaštićenoj zoni UN-a u Srebrenici u julu 1995. i nakon toga su masakrirale više od 7.000 bošnjačkih muškaraca i dječaka.” Ukratko, bataljon je bio oslabljen, loše vođen i Srbi su ušli u grad, privezali su vojnike za telefonske stubove, protjerali Bošnjake i potom ih pobili, i to jer je tamo bilo vojnika iz Holandije, homoseksualaca.
General Sheehan, kao, valjda, i većina generala ne voli homoseksualce. Na to, svakako, ima pravo, ali jeftino pranje savjesti je tu više nego providno. U politički nekorektnom žargonu – koji ovaj što ovo piše preferira – takva se stvar naziva(la) jednostavno. Pederluk. I to, ni manje ni više, nego “pederluk” jednog američkog generala.
Trauma i Amerikanci
A, evo i zašto: uloga holandskog bataljona u Srebrenici jedna je od najvećih mrlja moderne evropske historije zbog koje je pala jedna vlada i zbog koje je donijeta jedina presuda o genocidu nakon 2. svjetskog rata u Evropi. Izvještaj od 7600 stranica o djelovanju tog bataljona u pojedinim segmentima teško tereti holandske snage, a u pojedinim izvorima se ide dotle da su pojedini vojnici saučestvovali u razdvajanju porodica i razvrstavanju Bošnjaka, od kojih će jedni završiti na kamionima, a drugi na masovnim egzekucijama. Posljedice su traume, u ovdašnjem, ali i u holandskom društvu, gdje je deset pripadnika bataljona izvršilo samoubojstvo.
Svoditi sve to na izbor sekusalnog opredjeljenja je opasno i kukavički, jer general Sheehan zna da je jedina snaga koja je mogla spriječiti genocid – NATO, vođen isključivo američkom vojskom. Na kraju, Sheehan je rekao da su se evropske vojske okrenule mirovnim operacijama, jer nisu vjerovale da će Nijemci ponovo napasti, ili da će se Sovjeti vratiti.” A hoće li se vratiti Amerikanci?
General Sheehan, dakle, ne voli homoseksualce. Generali općenito mrze tu populaciju, pa je vjerovati da je takav i Ratko Mladić, oličenje muškarčine u kolektivnom mitomanskom ludilu. Bi li Ratko Mladić postrijeljao one nevine ljude da su svi holandski vojnici bili heteroseksualci? Pitanje je hipotetičko, ali, najvjeroatniji odgovor je – da bi! A da su svi Holanđani bili homoeksualci? Najvjerovatnije bi ih muškarčina Ratko sve pobio. Muškarčina Sheehan bi tu informaciju dobio na stolu, i stvar bi bila gotova, kao što je i bila. Krivi su, dakle, Holanđani – pederi.
E, nisu. Stvari, naime, nisu tako jednostavne. Ono gdje je je general Sheehan između ostalog “promašio” je da je NATO mogao pokazati svoju snagu prije nego što su ljudi u Srebrenici pobijeni. Sve bi se to dogodilo da je osnovni zadatak NATO-a bio da uredi svijet, a ne da gospodari njime. Zato, ne vjerujem generalima kad marširaju. I ne mislim da ima više velikih generala. Radi se uglavnom o poslušnicima, koji bi da tu i tamo čvaknu neki politički poen. Pa makar i na homoseksualcima.
I nešto za kraj. Znate li, možda, ko je Tomaž Pengov? Radi se o jednom od najdarovitijih ex- yugoslovenskih kantautora, Slovencu, boemu, pjesniku i umjetniku koji je pred raspad Jugoslavije, krajem osamdesetih, napisao pjesmu Generali. Ona glasi otprilike ovako: Hej trgovci ognjenom kugom/ vi ste vratari istorije/ molosi našeg vremena/ i sijači vječne tišine./ Previše držite do svojih ruku (…)/ Hej generali u tamnim očalama/ pogledajte šta ste stvorili/ vaš smijeh su suze nebrojenih/ između fresaka neznanih obraza/pišete svoje povelje/ vi niječete druge svjetove/ i oblačite se u zastave poraza/ svaki dan mijenjate stare bogove (…) vi ste sudije svoga vremena /i ko vam drugi može suditi/ do ranjeni životi mnogih /zaključani u vašoj slobodi.
Malo kada sam bio ponosan u životu: jedan od tih trenutaka je bio kad je na čitanje poezije koju pišem došao Tomaž Pengov. Stao je ispred mene, gledao me duboko u oči, i šutio. I obojica smo znali da ne trebamo reći ni riječ, da bi se razumjeli.
I zato, eto, ne vjerujem generalskim izjavama i memoarima.
