"Titoizam" lokalne politike: Kad načelnici postanu jači od stranaka
Često se u tim lokalnim sredinama u nekom žargonskom poređenju za takve lokalne lidere može čuti usporedba s Titom u onom najpozitivnijem smislu (ne misleći na ideologiju i društveno političko uređenje) s obzirom na kontinuitet vlasti.
Radi se o najidealnijoj poziciji za one koji žele vlast, a nemaju ambicije da hijerarhijski napreduju u političkoj karijeri. Preslikano u praksi viša politika je rizik i neizvjesnost, a lokalna politika vječna sigurnost. Tako u određenim sredinama postoje načelnici koji kontinuirano vladaju još od 1990-tih godina.
Tajib Muminović je načelnik Teočaka od 1994. godine, a Emir Bubalo Konjicom vlada od 1997. Spisak je izuzetno dug ako pokušamo nabrojati načelnike i gradonačelnike koji vladaju 12, 16 ili čak 20 godina. A zašto je to tako?
Lokalna vlast je najkonkretnija. Načelnici imaju potpuno odriješene ruke te uz podršku općinskog vijeća godišnjim budžetom raspolažu i diriguju najkonkretnije projekte koje građani svakodnevno vide. Asfaltiranje ulica, gradnja vodovoda, uređenje parkova, uvođenje ulične rasvjete, gradnja ili nadogradnja škola, vrtića, konstantni kontakt s građanima (biračima) i još mnogo toga su upravo oni poslovi koje birače najviše interesuju u njihovom lokalnim zajednicama.
I kada lokalni vladar nađe najbolji model da te projekte plasira i kada zna puls određene lokalne sredine teško i stranke mogu utjecati da taj kandidat ne dobije podršku na izborima.
Jači i od stranke
"Titoizam" lokalne politike najkonkretnije se prelama u načinu vladavine Jasmina Imamovića u Tuzli, koji funkciju gradonačelnika obnaša od 2001. godine, a kandidat je i ove godine. Radi se o kandidatu kojem u najkraćem ni stranka ne može narediti te mu se povinuje. Iako su SDP i Naša stranka dogovorile zajedničke nastupe i zajedničke kandidate na izborima u Sarajevu i Mostaru, u Tuzli nisu mogli primjeniti taj sistem. Zašto? Jer se lokalni ogranci SDP-a (Jasmin Imamović) i Naša stranka (Selim Bešlagić) nisu mogli dogovoriti pa su obje stranke kandidirale svoje kandidate. Centrale stranaka su svjesne da bez obzira na snagu neke stranke, lokalna popularnost nekom kandidatu je presudnija i dominantnija.
To se ogleda i na primjeru sarajevske općine Stari Grad gdje Ibrahim Hadžibajrić ima suverenu podršku i gdje od 2008. vlada bez premca. U novembru će se također boriti za nove četiri godine vlasti. Gotovo identičan primjer je iz Goražda gdje od 2008. vlada Muhamed Ramović, a koji je preživio i Stranku za BiH i SBB, pa ostao na vlasti kao nezavisni kandidat do priključivanja NBL-u.
Semir Efendić i SDA
Najsvježiji primjer lokalne nadmoći nekog političara u odnosu na stranku možemo vidjeti i u sarajevskoj općini Novi Grad. Semir Efendić kao kadar SDA vlada od 2012. godine, a s obzirom na broj glasova koji osvaja riječ je dominantnoj vladavini. To je političar koji se u posljednjih godinu dana suprotstavio određenim strukturama u vrhu stranke. Direktno je obznanio kompromitirajući snimak visokog funkcionera Asima Sarajlića koji je nakon toga u stranci podnio ostavku na sve funkcije. Vrh SDA je u tom slučaju progutao gorku knedlu i ponovo pristao da za načelnika kandidira Efendića uprkos brojnim kritikama iz vrha stranke na njegov račun. Ipak, svjesni su da bi zaobilaženjem njega u kandidaturi doživjeli evidentan poraz.
Po sličnom principu SDA sada sasjeca određene stvari u pojedinim općinama. Posljednji primjer je Kakanj gdje je vladao mladi i uspješni Aldin Šljivo. Ipak, stranka je odlučila da ga ovaj put prekriži i kandidira drugu osobu. Zašto? Vrlo izvjesno zbog bojazni da mladi načelnici koji znaju komunicirati s javnosti na način koji se danas traži, ne ojačaju toliko da im ni stranka ne može ništa. Drugim riječima žele spriječiti nove "efendiće", a možda i nove "konakoviće".
Staru gardu poput Bubala u Konjicu ili Muminovića u Teočaku ne diraju jer takvi kadrovi i nemaju ambiciju širu od svoje lokalne zajednice.
Primjeri iz RS-a
Specifične primjere možemo tražiti i u gradovima i općinama Republike Srpske. Obren Petrović je u Doboju vladao bez konkurencije od 2004. godine. Kao kadar SDS-a bio je primjer pravog lokalnog moćnika kojeg ni svi napori SNSD-a da ga pobijede na izborima nisu urodili plodom. U konačnici je SNSD pribjegao posebnoj metodi, a to je privlačenje Petrovića u svoje političke skute, što se dogodilo 2019. godine.
Gotovo identičan scenarij odigrao se i u Bijeljini, gdje je na vlasti Mićo Mićić od 2005. kao kandidat SDS-a. Vladajući SNSD godinama je pokušavao pobijediti Mićića, a onda su iskoristili raskol u unutar SDS-a i s Mićićem dogovorili saradnju. Sada Mićić ima svoju stranku, koju će SNSD podržati na izborima u borbi za gradonačelnika. Politika SNSD-a na primjeru Doboja i Bijeljine je bila: Kad ne možeš pobijediti na izborima, napravi politički transfer kandidata i prisvoji ga u svoju ekipu. To postaje šablon zbog prevelike koncentracije moći lokalnih vladara, koji godinama prerastu i samu stranku.
Obrnut primjer gdje je viša politika i splet političkih okolnosti "pojela" nekada uspješnog lokalnog političara je Damir Hadžić iz sarajevske općine Novi Grad. Tu je Hadžić kao kadar SDP-a suvereno vladao nekoliko mandata. Ali s rastom političkih ambicija 2010. je poželio politički da napreduje. Otišao je na mjesto državnog ministra saobraćaja. Nakon nepune četiri godine politički je pao zajedno sa tadašnjim predsjednikom SDP-a Zlatkom Lagumdžijom. Sada je Hadžić politički gotovo zaboravljen. U konačnici sve je stvar izbora. Lokalni političari se odlučuju za lokalni "titoizam" kojeg grade, ili u svjetlu vlastitih ambicija da politički napreduju sagore za jedan mandat.
