Komunjare opet udaraju na najbolnije mjetsu u ustavu na Hrvate.Svi su se mogli uvijeriti u tvoje ponašanje dijelom jer je Sdp-ov tv urednik Bakir dio uklonio.Svi za Jerka.

gledaj Hasana Muratvoica najbolji nacelnikkk

Smrdi, smrdi SDP. Ma samo ih pogledajte u tim CRVENIM odorama, kao da su stigli iz SSSR (čitaj: Rusije ). Njihov slogan: \"država za čovjeka\" sa popratnom muzikom me podsjeća na onu cirkusanersku komunističku pjesmu \"Uz maršala Tita...\" Ovako uniformisano crvenilo i ta SDP pjesma ima još i u Sjevernoj Koreji.

član Znanstvenog savjeta Arhiva ministarstva unutarnjih poslova i uprave; autor više djela o suvremenoj povijesti Poljske (Mikolajczvk, dokumenti o poljskoj sigurnosti\"...); Karei Bartošek, povjesničar, direktor smotre \"Nova alternativa\" [La Nouvelle Alternative - Pariš), specijalist za Srednju i Istočnu Europu, autor većeg broja djela {Praški ustanak 1945., Izbjeglice iz Srednje i Istočne Europe u Francuskoj 1933-45, Proces Husaku, Praški arhivi 1948-68...)-, Jean-Louis Margolin, profesor povijesti, docent na Provahsalskom sveučilištu, specijalist za jugoistočnu Aziju (Singapur, nove industrijske zemlje...). Suradnici u zborniku su: Remi Kauffer, specijalist za povijest špijunaže i terorizma (SSSR-a, Kine...); Pierrre Rigoulot, istraživač u \"Institutut društvovne povijesti\" i urednik \"Bilježnica.

\"Crne knjige komunizma\",* zbornika radova poznatih većinom francuskih povjesničara i publicista o komunizmu kao globalnom sustavu zločina, terora i represije.Uvod u zbornik navodi kao \"autore\" sljedeće specijaliste komunističkoga svijeta: Stephane Courtois, direktor istraživanja u \"državnom vijeću znanstvenih istraživanja\" i urednik smotre \"Komunizma\", specijalist za povijest komunističkih zemalja i autor desetak knjiga (o francuskoj KP, holokaustu, strancima u francuskom pokretu otpora...); Nicolas Warh, profesor povijesti i istraživač u \"Institutu suvremene povijesti\", sovjetolog, autor pet knjiga na teme SSSR-a (Staljin, kolektivizacija, tajna izvješća vlasti od 1921. do 1991....); Jean-Louis Panne, povjesničar, autor više djela na teme radničkog pokreta i komunizma (francuski radnički pokret, \"Solidarnošć\", Suvarin...); Andrzej Paczkowski, zamjenik direktora \"Instituta političkih studija\" Poljske akademije znanosti,

Odgovorna je i riskantna procjena koju autori iznose samo za ljudske žrtve komunizma. Oni ih procjenjuju za: .- SSSR na 20 milijuna umorenih i umrlih (od toga u vrijeme \"dekulakizacije\", tj. gladi i terora u Ukrajini, 1932.-33.: 6 milijuna) - Kinu na 65 milijuna, broj tih žrtava se povećava (posebice u Tibetu) - Vijetnam na 1 milijun - Sjevernu Koreju na 2 milijuna - Kambodžu na 2 milijuna, što je najmasovnije, jer je to bila lA pučanstva - Istočnu Europu na 1 milijun14 - Latinsku Ameriku na 150.000 - Afriku na 1,7 milijuna - Afganistan na 1,5 milijuna - Međunarodni komunistički pokret (kominterna, španjolski građanski rat...) i KP koje nisu na vlasti na oko 10.000. Ukupno su dakle ljudske žrtve komunizma procijenjene na oko 100 milijuna u 75 godina, od 1917. do 1992.

komunizam, koji je pretendirao na univerzalnost za čitavo čovječanstvo, nema prava na tu pretenziju, jer svoj sustav temelji na isključenju i fizičkom uništavanju čitavih dijelova društva, kao npr. \"buržujske\" i \"kulačke\" klase (SSSR i Kambodža kao najeklatantniji primjeri), a počesto i čitavih vjerskih i narodnih zajednica. Autori knjig pitaju se, kako nazvati komunističke zločine: \"politicid\", \"klasicid\", \"populicid\" ili kako predlažu češki autori \"komunistički zločini\"?

komunisti su imali svoja, specifična \"oružja\": oni su često koristili \"izgladnjivanje\" do smrti (i svagdje su striktno kontrolirali distribuciju hrane!); primjer za to su Rusija, Etiopija, Mozambik... - komunisti su deportacije koristili za čitave nacionalne, vjerske i \"klasne\" skupine (\"kulaci\" u SSSR-u, građani u Kambodži i Kini; Poljaci, Ukrajinci, Balti... Povolški Nijemci, Tatari, Čečeni, Inguši u SSSR-u, Tibetanci u Kini15...).Ukupno oko 25 milijuna zrtava u 15 godina,

Najdjelotvornije je bilo njihovo zauzimanje oko palestinskog terorizma: tu su najviše pomagali i manipulirali pokretom dr. Haddada i s njime Iličem Ramirezom Sanchezom - Carlosom, koji je surađivao s Japanskom Crvenom armijom i s Frakcijom Crvene armije (Njemačka), kao i sa službama brojnih komunističkih zemalja. Sovjeti su mnogo suzdržanije pomagali Narodnu frontu za oslobođenje Palestine Georgesa Habacha, a najmanje Organizaciju za oslobođenje Palestine Jasera Arafata.

Autori \"Crne knjige\" ističu da su 20-ih i 30-ih godina svi komunistički pokušaji dizanja oružanih ustanaka propali, dok su 40-ih godina, najprije u uvjetima II. svjetskog rata, a onda i poslije njega komunisti radili na organiziranju narodno-oslobodilačkih pokreta, kombiniranih sa strategijom građanskog rat, tj. revolucije, i tako od Francuske pa sve do Dalekog istoka. Tako je partizanska i gerilska taktika dovela do osvajanja vlasti oružanom silom u Jugoslaviji, Kini, Sjevernoj Koreji, Vijetnamu, Kambodži i Kubi. Nakon II. svjetskog rata Sovjeti su, izdaleka ili neizravno, preko Jugoslavije i Cehoslovačke, pomagali alžirsku pobunu i rat za oslobođenje od Francuske.

Teror zahvaća još jednu \"kategoriju\" građana: oko dva milijuna sovjetskih građana, ratnih zarobljenika, vlasovaca, civila, koje su 1945.-47. zapadni saveznici vratili u SSSR.48 Najveći dio ih je otpremljen u logore, a kazneni zakonik je tada bio izmijenjen: zarobljenici su automatski kvalificirani kao \"izdajnici\", iako su cesto bili zarobljavani zbog dezorganizacije i nesposobnosti Staljina i vojnih šefova na početku rata. U ovu kategoriju spadao je golemi broj zarobljenih stranih vojnika, koji su milom ili silom ratovali na strani Njemačke: Talijani, Rumunji, Mađari, Francuzi, Hrvati...

Zanimljivo je, iznose autori, da unutar partijske oponente likvidiraju domaći komunisti i agenti NKVD-a, oni ih često prokazuju policiji, a za vrijeme II. svjetskog rata nacističkim i fašističkim okupatorima. Osim ovih žrtava Kominterne, teror zahvaća i imigrante različita porijekla, koji su došli u SSSR: Fince, koji su došli nakon I. svjetskog rata - 20.000 ih je poslano u logore; Armence, zatim sredinom 20-ih godina talijanske i austrijske antifašiste47 kao anarhiste,

U samom SSSR-u 1923. Đeržinski traži da Politbiro obveze članstvo Partije na prokazivanje svih opozicijskih djelatnosti. Trocki i \"grupa 46-orice\" tome se uzalud opiru...45 Tako dolazi do kriminalizacije oponenata - stvarnih i izmišljenih - i do terora unutar same Boljševičke stranke, koji autori analiziraju na osnovi svjedočenja i sudbine hrvatskoga komunista Ante Cilige. Teror se pojačava nakon Kirovljeva u. bo. jst. va (1934.), tisuće \"trockista\" odvode se u logore Vorkute (Daleki sjever), a po logici \"obiteljske odgovornosti\" supruge i djeca (iznad 12 godina) okrivljenih i pogubljenih oponenata automatski su u. bij. ni. Taj unutar partijski teror traje od 1937. do 1938., a u njemu je od 492 dužnosnika Kominterne ub. ije. no njih 133 (27 posto).

I na koncu, kad u SSSR-u teror počinje privremeno jenjavati kao 1953. nakon Staljinove smrti, sjećanje na nj funkcionira i dugo još paralizira društvo. Tako se stvara sustav ustrašene, podaničke autoregulacije.Svi komunistički režimi imali su svoje specifičnosti, zavisno od povijesnog naslijeđa i okružja, ali ove odrednice tvore matricu svih njih, tvrde autori zbornika. Lenjin je, pri koncu svojega života otkrio Gorkomu neke svoje sumnje i nade. Jednu od njih Gorki je iznio 1924., u povodu Lenjinove smrti: tada je Lenjin, milujući glavu nekog djeteta rekao Gorkom sljedeće: \"Naša je generacija dovršila zadaću začuđujuću po svojoj povijesnoj važnosti... Krvavost našeg života, koju su nametnule okolnosti, bit će shvaćena i oproštena. Sve, baš sve će biti shvaćeno!\"

dok Lenjin i Staljin osobno parafiraju liste za strijeljanje. Represija doseže svoj najviši intenzitet 1937.-38., kad se u samo 14 mjeseci u 42 dobro smišljene i organizirane akcije hapsi oko 1,8 milijun ljudi, od kojih je u. bij. e. no njih 690 tisuća. Sve je to rezultat pedagogije u. bija. nja. Bez nje ne bi bilo toliko k rv nika, jer njih je trebalo \"odgojiti, uvjeriti\", njima je trebalo \"postati jasno\", da žrtve nisu ljudi. Tako Visinski tvrdi, da \"buržuji nisu ljudi, kulaci nisu ljudi, truli intelektualci nisu ljudi, oni su opasne, bijesne životinje!\", a Sartre još 1952. godine piše: \"Svi antikomunisti su psi!\"