KOLUMNA / Niška Banja, Baška Voda ili L(j)etujte s Predsjednikom

Ima nečeg magičnog u sjedenju na rivi i gledanju turista i brodova: različitost koju nudi more drugačija je od zatvorenosti kontinenta. Mi u Sarajevu okruženi smo brdovitim vijencem, pa i kad na njemu nema tenkova i topova, osjeća se blaga klaustrofobija i pritisak na pleća nejakog pojedinca. S morem nije tako: samo jedan smočen prst u vodi omogućava komunikaciju sa cijelim svijetom, pa su i razmišljanja, tih desetak ili petnaest dana u godini u kojima se tijelo i duša okupaju u slanoj vodi – drukčija.

Internetom ovih dana kruži duhovita poruka: neko je uslikao plakat u Srbiji na kojem se reklamira l(j)etovanje u Hrvatskoj. Na jumbo-plakatu je slika morskog pejsaža i slogan: Letujte tamo gde su vaši roditelji letovali. Neki je duhoviti, asli, srbista napravio odličnu intervenciju: precrtao je prvi slog zadnje riječi i umjesto "le" napisao "ra", pa slogan u revidiranoj izvedbi glasi: "Letujte tamo gdje su vaši roditelji ratovali". Smiješno, nema šta, pogotovo kad na svakom drugom koraku, što nije bilo baš posve sigurno prije samo pet-šest godina, čujete oslobođene iskaze po dalmatinskim plažama tipa: "Nemanja, pazi veliki su talasi", "'Ajde da ronimo morske zvezde!" ili "Komšija, šta mislite 'de mogu da nađem maslinov zejtin?" Stanje na Balkanu, pardon Jugoistoičnoj Evropi i Zapadnom Balkanu se normalizira, a turistička privreda ubire plodove pomirenja. Srbijanski političari na sva usta hvale hrvatski progres, a ugledni hrvatski novinari preko zalogaja i thai-masaže u resortu kontempliraju kako je Hrvatska "obvezna povesti cijeli region, napose Srbiju u bolju budućnost za šta je ostavljanje krvave prošlosti iza sebe jedan od glavnih zadataka".

Alal vera, Hrvati

U tom smislu poduzeta je i velika posjeta hrvatske delegacije Beogradu. Predsjednik Ivo Josipović, sa svom svitom, u kojoj su preovladavale jake snage autora i izvođača lakih i nešto težih nota. Pored Nine Badrić i Tončija Huljića, bilo je tu čak troje pijanista, zatim Damir Urban, dirigenti, producenti, i direktor koncertne dvorane "Lisinski". Novine izvještavaju da je lijepo glazbeno društvo ostalo na partyju čak dva sata poslije dogovorenog termina, a da je tekstove dalmatinskih i starogradskih pjesama osim predsednika Tadića znala još samo Nina Badrić.

Dobro da su je poveli, da ne propadne veselje, reklo bi se u staroj Srbiji. Domaćini su bili oduševljeni družinom Ive Josipovića, pa su i otvoreno pljeskali na Knez Mihajlovoj. Od domaćina, vele izvori, najotvoreniji su bili vlasnik tv-carstva "Pink" Željko Mitrović, te nekadašnje zvijezde zabavne muzike, sestre Veletanlić, Senka i Bisera (sjeća li se iko jedne od najblesavijih i najdirljivijih pjesama Splitskog festivala "Baj, baj, baj" u izvođenju tada mlade i talentovane Bisere?). Danas pjevač u beogradskoj Operi "Zafir", došao je sigurno, i po pomoć i savjet kod Ive Josipovića. Podsjetimo, jedan od glavnih poslova hrvatskog predsjednika prije sjedanja u tu stolicu je apsolutno sređivanje na polju autorskih i izvođačkih prava, čime je Hrvatsko društvo skladatelja od naci-udruge za promicanje "pravih" vrijednosti a la Thompson i Škoro, postalo respektabilna firma sa oko 25 miliona maraka zarade godišnje.

Firzaš, Ante i vesela družba

To je opomoglo mnoge, čak i zaboravljene autore i izvođače lakih nota u Hrvatskoj (kamo sreće da neke nije?), pa je, nekako, i logično da je Josipović u Beograd odveo svoje najuspješnije suradnike. "Kako je dobro", sjetno je poručio Zafir, "što su kod vas Arsen, Gabi, Mišo i Tereza poštovani i uvaženi, a nas ovdje ubi dominacija turbofolk-pjevačica i kvazipjevača". Pusto jugoslovensko, opet je izmamilo uzdahe.

Predvođeni jednim od najviših u toj skupini, Antom Tomićem (nije riječ o košarkašu "Reala", nego o mom velikom drugu sa šeširom, piscu westerna i komedije iz Spita i okoline), trijumfalno su prodefilirali Beogradom, podsjećajući da se Vrnjačka i Niška banja, te turska obala i more grčko, konačno bez straha mogu zamijeniti toplom Baškom Vodom. "Hajdemo svi skupa u Evropu, i to preko Jadrana" – kao da je poručila vesela družba.

Svi pjevaju, ja ne čujem

Svima osim meni, rekla bi Bregovićeva (kud baš njegova?) pjesma o Đurđevdanu. Naime, sve što je izrečeno o BiH stalo bi u Josipovićevu poruku da je "svima jasno da BiH dalje ovako ne može". Pa, ruku na srce, Ivo, i ne može, ali šta sad da radimo? Možda da upotrijebimo hrvatski recept: estradnjake u ministarske fotelje, glazbenike za predsjednike. Lista bi bila, fakat, efektna. Budući da se (opet moj drug) Mirza Hajrić dohvatio sređivanja stanja u autorskim pravima, neka se ne mijenja. Neka on, poput Josipovića, bude predsednik. Tu bi, rame uz rame, stali i ministar vanjskih poslova Dino Merlin, te kralj izbjeglica i raseljenih lica "the one and only" – Halid Bešlić.

Uz ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi koje bi vodio, a ko drugi nego Hari Mata Hari, koji uvijek prebolijeva ili boluje od ljubavi, tu bi bio zastupljen i manji entitet: glavni kandidati bili bi farmer – seljačina Miloš Bojanić s hitom "Bosno moja, jabuko u cvetu, što me pusti da lutam po svetu" koji je, poput Špirića, idealan za predsjedavajućeg Vijeća ministara, i ministrica bez portfelja Nada "Noć je ostala za nama" Obrić, koja svojom emisijom na televiziji BN uspijeva povezati nespojivo. Pa da i mi, konačno, zapjevamo.

Jer, izjave poput one Željka Komšića da "Tadić i Josipović rade šta žele, ali da u BiH ne diraju" je suštinski, politička parafraza legendarnog Merlinovog stiha "ne šećeri sitno, bolja ti je kocka, crko svak', ko u Bosnu bocka". Bit će da je i Željko vidio kako je sve estrada, pa da i on pred izbore zasoli, odnosno zašećeri. Sitno.

Iskreno, brinuti o Bosni i Hercegovini i bdjeti nad njezinom sudbinom kao da je postao besmislen posao bez ikakvog reda i nade. Što, opet, pravilno reče književni Nobelovac iz Travnika: "Ne zaboravite, to je zemlja u kojoj je u svakom trenutku, ama baš sve moguće".

I tako, sve je pitanje ukusa: l(j)etovanje je, tako, posve privatna stvar i uvijek postoji onaj žal što je čovjek za neke lude stvari, poput partyja na Zrću, sa sve golom omladinom i najvažnijim DJ-evima – prestar, a za neke – poput, recimo, turneje u kojoj bi ga u Beogradu dočekali Cune, Tozovac i Nada Knežević, a u Šibeniku ili Splitu Mišo i Arsen – uz jednu gitaru ili klavir – premlad.

No, sve će to jednom biti juče. Kao i L(j)etovanje s Predsjednikom. Sve. I ova nedovršena, paradoksalna, socijalno neinspirativna situacija oko Bosne. I suze onih koji su plakali kad bi odlazili krvavi cirkusi započeti u ime nacionalnih budnica, u ime dokazivanja da smo "mi" bolji od "vas", da je naše "starije i lepše" i da je sve to skupa jedna zav(j)era, iza koje danas nije ostalo ništa.

Ništa osim lakih nota i teških uzdaha.