Uh, dobro je, sreća pa se Dragan Bjelogrlić, reditelj filma "Montevideo, Bog te video", izvinio oko izjave da mu je žao što Jovan Divjak neće vidjeti njegov film. I dodao da mu je pitanje "podmetnuto". Dobro je, jer mi smo glup(i) narod(i): nakon što se "elitno" Sarajevo upiškilo od sreće što je to rečeno i što se Sergej Trifunović uslikao u majici s likom Jovana Divjaka (pa odmah rekao da ne zna o kome se radi) stigla je fetva s Pala da se film tamo neće prikazivati. Stvarno šteta za film koji je već imao oko pola miliona gledalaca što ga neće vidjeti brojni filmski sladokusci u nekadašnjem omiljenom sarajevskom izletištu.
Vuk i ovca
Još kad je zaprijetio i izvjesni Nedjeljko Mitrović, predsjednik Republičke organizacije porodica zarobljenih, poginulih boraca i nestalih civila i zasiktao da "narod koji ima Natašu Kandić, Sonju Biserko, Mirjanu Karanović, Dragana Bjelogrlića i Sergeja Trifunovića, koji su za šaku novca pogazili svoj nacionalni ponos, žrtve u BiH, Republici Srpskoj Krajini i na Kosovu, treba preispitati svoj nacionalni identitet" - valjalo je polizati ono što se pljunulo. Istina, Mitros nije baš objasnio šta je preispitivanje nacionalnog identiteta, ali nije teško ni zamisliti šta takav patriota misli kad to govori.
Zna to i Bjelogrlić, pa je brže-bolje krenuo da se vadi. A znamo staru izreku da majka Muju (u ovom slučaju Dragana), nije karala što se kock'o, nego što se vadio. Ali, neka je. Neko bi mogao pomisliti da je nakon svih tezgi i prostiranja sarajevske "elite" pred njim, politički nemušti (da se ne govore teške riječi) Bjelogrlić konačno bio spreman prihvatiti da je Jovan Divjak častan čovjek koji je u zlu vremenu bio - ne na pravoj ili pogrešnoj - nego na svojoj strani.
A to je najviše što čovjek može.
Može vam biti i čudno, ali to je na svoj lucidni i pomalo shizoidni način odmah shvatio Vuk Drašković, i o Divjaku izjavio sljedeće: "Čojstvo je, po Marku Miljanovu braniti drugog od sebe (...) Trebinjca Srđana Aleksića ubijaju Srbi jer je branio komšiju muslimana, Beograđanin – Sarajlija Jovan Divjak nije otišao na Pale odakle je granatirano Sarajevo, nego je ostao u Sarajevu i branio svoj grad. On je, zbog toga, izdajnik i zločinac za mnoge Srbe koji ljudsku i nacionalnu etiku nisu učili od Marka Miljanova, nego od Slobodana Miloševića."
Ne sam, Vladimire
Tako obično u životu biva: jedan naizgled nebitan i sporedni detalj otvori neku priču koja stalno "tu negdje" visi, ali nikad nije pravo vrijeme za nju. Hapšenje generala Divjaka ispostavilo se kao još jedan poraz srbijanske (srpske?) vanjske politike, u kojoj takozvane difuzne potjernice suspenduju međunarodno pravo. No, epilog je sljedeći: Divjak je zasad slobodan, film se prikazao u Sarajevu, na Palama neće, Sergej je nosio majicu, a reditelju koji s filmom žanje pristojan uspjeh po kinosalama preostaje da objasni užarenim patriotima šta je tačno mislio kad je rekao da bi volio da je Divjak pogledao njegov film. Bjelogrlić je sebi i svom filmu napravio isto što i šef srbijanskog tužilaštva za ratne zločine Vladimir Vukčević: fudbalski rečeno, zabio autogol. Jer, niti će mu više vjerovati tipovi poput Mitrovića, niti će se po Sarajevu moći prodavati kao politički korektan i bezazlen tip. I tu negdje počinje priča o izvinjenju i oprostu.
Gradska djeca i štapsko izletište
Što se tiče filma "Montevideo, Bog te video", radi se o priči čije korijene zna svako ko je odrastao na urbanoj mitologiji, pogotovo onoj koja je dolazila iz Beograda. Priča se, dakle, događa u Beogradu, 1930. i prati dvojicu likova – Blagoja (Mošu) Marjanovića, prvog fudbalera koji je bio profesionalac u Kraljevini Jugoslaviji i Aleksandra (Tirketa) Tirnanića, koji je kao igrač ušao u legendu, a potom bio i selektor socijalističke Jugoslavije. Radi se o kostimskoj paradi (film epohe teško i može biti nešto drugo), na momente je vrlo duhovit, dirljiv i izbalansiran, ali je tu i tamo upropašten manirizmom i rediteljskom željom da se karikaturom i gegovima saopšte takozvane velike istine.
No, ruku na srce, tih dva sata i dvadeset minuta života za gledanje tog filma nisu džabe potrošeni. Film je urban, a ja sam, naprosto, slab kad su u pitanju sudbine gradske djece.
Sve i da Sergej Trifunović i nije znao koga nosi na majici (što je, otprilike, tačno koliko i da ne zna ko je, recimo, Safet Sušić, a to znači nimalo) njegov "grijeh" u očima "patriota" puno je veći od toga što je nosio "muslimanskog generala". Jer, sudbina Jovana Divjaka je teško podsjećanje da se može biti čovjek, kad su skoro sve okolnosti protiv toga.
Tako je, barem i simbolično, iznevjerena dosadašnja praksa u kojoj je u Sarajevu sve moguće pa i to da se pokaže film impostiran mračnom ideologijom, kao u slučaju "Običnih ljudi" Vladimira Perišića, koji je još pobijedio na SFF-u – i nikom ništa. Rečeno najprostijim jezikom, to je film u kojem se ubija, ali se ne zna ko puca. Mučno se sada i sjetiti šta se sve podvodilo pod kulturnu razmjenu Sarajeva i Beograda. A nikada se nije progovorilo o nečemu suštinskom: jer, prije, a bogme i poslije rata u Sarajevu su prolazile raznorazne raznorazne gluparije iz Beograda. Neću reći da nije bilo i obrnuto, ali o tome neki drugi put.
Vol(j)elo se "Sedam mladih"
Sarajevo je imalo, i još uvijek donekle ima taj nesretni kompleks "prestonice". Kako i ne bi? Voljeli smo se, čitali iste knjige, gledali iste filmove, slušali iste bendove, furali se na iste stvari. Isti je to jezik, to su dvije po svemu isprepletene i zajedničke kulture. Ono što sada pada na pamet su istraživanja žrtava rata, onih koji su izgubili više članova porodice. Većina njih s nevjericom prima ono što se dogodilo, njima je još uvijek nejasno zašto su njihove komšije Srbi potegle nož na njih, kad su oni, antropološki gledano, djelimično bili - Srbi.
Jer, postoji kolektivno pamćenje koje je nemoguće izbrisati: kad smo kod fudbala, i Montevidea, evo ovako. Generacija naših očeva navijala je za "Partizan", s deset godina znao sam sve o generaciji koja je godinu prije mog rođenja izgubila finale Kupa šampiona od Reala i nikada neću zaboraviti fotografiju koju sam vidio u knjizi gdje su arhivirane stvari koje su našli kod pobijenih u Srebrenici. Fotografiju novčanika koji je nosila jedna od žrtava, a na kojoj je grb fudbalskog kluba "Crvena zvezda". Sve to se preko noći moralo zaboraviti, ali nakon rata nije stigla nikakva katarza, nego opet stalni pokušaji dokazivanja "da su sve strane činile zločine" i da smo svi isti. E, pa nismo.
Sad je, doduše, ipak nešto drugačije. Stasavaju generacije kojima je važnije šta se događa u Berlinu ili Istanbulu, nego u Beogradu. Film "Montevideo, Bog te video" uglavnom nije ispolitiziran, ali je Divjakovo hapšenje došlo kao predtekst koji se nije mogao zaobići. Neko je nešto morao reći ili učiniti, pa je Bjelogrlićeva izjava i Sergejevo simboličko pokazivanje Jovana raspalilo Paljane. Koji u moru kulturne ponude, he, he, he, neće ni osjetiti da su propustili jednu premijeru.
A moglo je bolje
I zato su se na Palama, koje su nekad davno bile planirane za megacentar Republike Srpske, i gdje su bili štabovi napada na Sarajevo, prepali majice sa Divjakovim likom. Vjerujte na riječ, tamo nisu vidjeli šefa neprijateljske vojske. Vidjeli su podsjećanje da su mogli biti skoro ono što su bili prije rata, samo da su pomislili da je ljudski izreći izvinjenje.
Taj osjećaj nemoći koji se očitao na licu Vladimira Vukčevića, zbog padanja potjernica i svijest o tome da više nisu (i neće biti) glavni, natjerao je i Bjelogrlića da se pere od nečega što, zapravo, nije napravio. Ali, napravilo se samo. Umjetnost je čudna rabota, oko nje se ponekad ispletu priče koje više niko ne može kontrolisati. Bit će tužno kad se među Srbima shvati da se uz nešto razuma i ljudskosti moglo imati sve, a da se ostalo negdje u zapećku, u situaciji da se izvinjavaš nekakvim predsjednicima šumskih organizacija, kako Mitroviće i ostale "patriote" zove bolji intelektualni dio današnjeg srbijanskog društva. Kad se shvati ono što je shvatio Vuk Drašković (što za naše toaletnoidne medije nije vijest), a nije Dragan Bjelogrlić, jer nije mogao. Ili nije smio.
Kad ostaneš Pale, sam(e) na svijetu
S Pala za sve ove godine nije stigla nijedna riječ izvinjenja za ono što se odatle radilo Sarajevu. Zato ima i neke pravde da su sami sebe ostavili bez trenutno najpopularnijeg srpskog filma: što brže osvoje svijest o tome da im se to desilo vlastitom krivicom, brže će se integrirati u civilizacijske okolnosti, pa makar one bile utjelovljene u licu Jovana Divjaka na majici njihovog omiljenog glumca. A što se patriotskog "izvinjenja" u beogradskim medijima tiče, ponavljam, dobro je da se dogodilo. Zbog toga da onaj ko ga je poduzeo ne pomisli da će još neko, osim zatupaste sarajevske "elite" s premijere, nasjesti na to da smo svi bili ista govna.
Nismo. Samo smo, svi skupa, (djelimično) bili Srbi. Danas, više ne znam šta smo, ali se krhko nadam da više nećemo robovati starim zabludama.
