Hiljade učesnika
257

Marš mira iz Nezuka krenuo prema Potočarima: Srebrenica je naša rana

Piše: A. K.
(Foto: Darko Zabuš/Klix.ba)
U tišini, laganim koracima jutros je blizu šest hiljada učesnika Marša mira 2017. krenulo na put dug 100 kilometara u znak sjećanja na žrtve genocida nad Bošnjacima u Srebrenici 1995. godine. Od Nezuka do Potočara učesnici će proći trasom koja je poznata kao "Put spasa" kojim je veliki broj Srebreničana prošao prije 22 godine.

Iako je pješačenje "Putem spasa" fizički izuzetno naporno, posebno u periodu kada se živa na termometrima penje i iznad 35 stepeni celzija, učesnici Marša mira poručuju da je ovo najmanje što mogu učiniti za nevine žrtve koje je smrt zadesila prilikom pokušaja proboja na slobodnu teritoriju.

Među brojni učesnicima ove godine je i Muhamed Duraković, koji je kao 20-godišnjak živ uspio izaći na slobodnu teritoriju.

"Jedan sam od onih koji su izostali iz glavne kolone u kojima je većina upala u zasjedu koja je napravljena na Kameničkom brdu. U 37 dana koliko je trajao naš proboj, najteža je bila neizvjesnost i konstantan osjećaj da iza narednog brda vreba zasjeda, što je često bio i slučaj", kazao je Duraković za Klix.ba.

U tim danima, prisjeća se on, izuzetno je teško bilo podnijeti psihološki napor, u odnosu na onaj fizički uz glad koju su morali trpjeti.

U periodu od tri dana učesnici Marša mira preći će put dug 100 kilometara, kako bi stigli u Potočare, gdje će u utorak, 11. jula prisustvovati komemoraciji, dženazI i ukopu identificiranih žrtava genocida, pronađenih u nekoj od masovnih grobnica s lokacija kojima su i sami prolazili u sklopu spomenute maršrute.

Trodnevnim "Putem spasa" ove godine korača i Giano Angelo Betinelli koji je u BiH stigao iz Italije.

O stravičnim događajima koji su 1995. godine zadesili na hiljade Srebreničana kaže nam da je čuo od svojih prijatelja Bosanaca koji žive u Milanu.

"U Srebrenici sam prvi put bio prošle godine, a kada sam ušao u fabriku akumulatora u kojoj su bili zatvarani ljudi za vrijeme rata, u meni se probudila želja da učestvujem u Maršu mira. Mislim da je veoma važno da ovdje dođu sve osobe svijeta i da se lično uvjere u ono što se dešavalo u Srebrenici", poručio je on.

Nađa Mazalović, rođena Kladanjka s adresom u Parizu, već drugu godinu zaredom učestvuje u Maršu mira, a kako nam je kazala, Srebrenica je živa rana koja se nikada, nažalost, neće zaliječiti.

"Prethodni put bilo mi je veoma teško proći 'Putem spasa'. Imala sam osjećaj da čujem krike i bolove žrtava, oni su jednostavno bili svuda oko nas. Osjećaj je zaista neopisiv. Vjerujte da se zaista suosjećam s boli koju sa sobom nose Srebreničani i namjera mi je da i idućih godina učestvujem u Maršu mira", istakla je Mazalović, naglasivši da se u Francuskoj veoma malo govori o dešavanjima u Srebrenici, što je posebno rastužuje.

Muhamed Buljubašić iz Srebrenice imao je 14 godina kada se dogodio stravičan zločin u ovom mjestu.

"U tom trenutku nisam bio u Srebrenici, već u Zvorniku, ali moja rodbina koja je ostala tamo doživjela je vrlo tešku sudbinu. Jedan dio toga su nam prenijeli, ali to se riječima ne može opisati. Svaki pomen na Srebrenicu mene lično dodiruje veoma duboko. Sada je na nama svima da se trudimo i ganjamo pravu za stravičan zločin u Srebrenici, a da li će ona u potpunosti biti izvršena ili ne, mi sada ne znamo, ali je veoma bitno da damo od sebe koliko možemo da se ona zadovolji", izjavio je Buljubašić.

Već nekoliko godina živi u Švedskoj, a ove godine učestvuje prvi put u Maršu mira.

"Svaki spomen na Srebrenicu i Marš mira na nas utiče izuzetno emocionalno. Ovdje sam stigao sa suprugom i djetetom, jer želim da ono prije svega prođe tim 'Putem spasa' kojim su nekada prošli i moji najmiliji, među kojima je i moj daidža koji je izgubio svoj život na ovom putu", nastavio je Buljubašić.

Inače, uslovi za organizaciju ovogodišnjeg marša na znatno su boljem nivou nego ranijih godina, s obzirom da je u sklopu posebnog programa Federalno ministarstvo raseljenih osoba i izbjeglica osiguralo podršku za markaciju puta, vodiče i mobilnu aplikaciju koja će biti od velike pomoći međunarodnim učesnicima, kao i onima koji ne poznaju teren.