Klix.ba u posjeti sedmočlanoj porodici Jovišić: Vaskrs nas podsjeća na važnost porodice
Jovišići žive u Česmi. Na vrh čuke bi bila preciznija odrednica. Tri kilometra od lokalne škole i crkve. Sat vremena hoda uz nemalo brdo. Do prve prodavnice - isto toliko. Pa ipak, o tome niko ne razmišlja, bar ne danas...
"Svake godine obilježavamo Vaskrs. To je najveći hrišćanski, potom pravoslavni, najposlije i srpski praznik. Pridržavamo se običaja koliko možemo, naravno. Najvažnije je farbanje jaja, barem djeci. Supruga i ja postimo nedjeljama prije Vaskrsa. Odlazimo u crkvu, pričešćujemo se", priča Miroslav Jovišić, glava porodice.
Rođen je, kaže, u Bihaću 1980. godine. Iako je Bihać bio grad sa većinskim muslimanskim stanovništvom i bez obzira na to što je bio komunističko mjesto, njegovi roditelji su redovno obilježavali Božić, Vaskrs i Nikoljdan.
"Sanja je dobro rekla u nekoliko navrata – kako je čovjek vaspitan od malih nogu, tako će se ponašati i kasnije. Vaskršnje poruke je bitno pronositi. Sam čin obilježavanja je manje važan od poruka. Vaskrs nas podsjeća na iskrenost, poštenje, ljubav, na snagu porodice. Ići ćemo danas u crkvu, iako do nje ima tri kilometra", kaže Miroslav.
Majka Sanja dodaje da za obilježavanje Vaskrsa nije bitno da li je porodica na selu ili u gradu.
"Mjesto stanovanja nema nikakve veze sa praznovanjem. Čovjek može biti gdje god hoće. Vaskrs je praznik porodice. Teško je danas proslavljati Vaskrs u gradovima, ali teško je i na selu, jer je materijalna situacija nezgodna. Računi, krediti, besparica, nezaposlenost - sve to utiče i na kvalitet proslave Vaskrsa", dodaje Sanja.
Miroslav je u Česmu došao 2001. godine, a tri godine kasnije je oženio Sanju. Potom im se rodio i prvi sin. Danas dobijaju dječiji doplatak, 140 maraka mjesečno, za drugo, treće i četvrto dijete. Ni Sanja ni Miroslav ne rade.
"Da li možemo da živimo? Možemo. Potrebno je mnogo odricanja na drugim stvarima. Kada se nađe sredina u potrebama i mogućnostima – može se. Ne oskudjevamo pretjerano. Radim sa ocem na selu, u Tramošinji, pored Sanskog Mosta. Jeste, daleko je, 120 kilometara. Ostajem sedam-osam-deset dana. Kako kada. Pa onda dođem ovamo. Poželim ih se. Živimo od sela. Ali i to je neredovno. Čekamo da se nešto proda, pa da pare 'osvanu'. Onda opet para nema, pa ih opet ima... A da bi bilo 'materijala' sa sela, u njega se mora ulagati, a to nije lako", kaže Miroslav.
Trojica sinova idu u školu, a jedan u predškolsku. Najveći problem je, dodaje, što nemaju vodu.
"Donosimo vodu, pa je onda grijemo da bi ih okupali. Skoro smo dobili mašinu sa rezervoarom, pa smo barem riješili problem sa pranjem veša. Nedostatak posla jeste problem, ali i organizacija. Ne možemo raditi oboje zbog djece. Uvijek neko mora da bude s njima. Trojica idu u školu i to u tri smjene. Naš dan počinje u pet ujutro, a završava u ponoć ili u jedan poslije ponoći", nastavlja priču Miroslav.
Majka Sanja kaže da je djeca znaju umoriti, pogotovo kada je sama s njima. Već godinama ih vodi u školu, koja je udaljena skoro tri kilometra.
"Vodim ih pješke bez obzira na vrijeme. Odvedem ih u školu, vratim se kući, uradim šta treba i onda opet idem po njih. Različite smjene predstavljaju problem, ali i to nije toliko teško. Ima posla, ali sve je dobro", kaže Sanja.
Esma Numanović čini ljepšu stranu bh. muzike: Vjerujem da će moje pjesme doći tamo gdje je potrebno
