Znate li, slučajno, ko je Slavomir Jurko? Najvjerovatnije da ne, ali nije nikakva velika greška. Oni koji poznaju srednjevropski nogomet reći će da se radi o trenutno jednom od najpopularnijih komentatora nogometnih utakmica u Slovačkoj i Češkoj. Iako Slovak, Jurko je za češku televiziju Nova Sport prenosio utakmicu između ove dvije zemlje koja se igrala u Pragu. Bio je to vrlo uspjeli marketinški trik koji je završio uspješno, jednim od najgledanijih prijenosa svih vremena u toj nekada zajedničkoj državi. Slovak se, na svom jeziku i svom akcentu, radovao rezultatu 1:2 i pobjedi Slovačke koja je otvorila vrata za put u Južnu Afriku. Kolega Čeh, koji je zajedno s Jurkom u studiju radio prenos, ostao je potpuno inferioran u odnosu na "manijaka" Jurka, koji je na kraju prijenosa uzviknuo: "Kakav fantastičan rezultat!" Ko zna bi li bilo tako da se kojim slučajem sreća okrenula i da su Česi na domaćem terenu uspjeli dobiti najljuće rivale.
Evo i objašnjenja otkud ova priča ovdje. Ko zna šta bi bilo da se Bosna i Hercegovina uspjela plasirati na Mundijal? "Ma, bio bi show", što kaže legendarni Bogoljub Šaulić, junak Audicije, ali ne vrijedi plakati, kaže pjesma stara. Ono što je zasigurno kapital iz proteklih kvalifikacija je čvrsta ekipa koja obećava. A na marketinško-medijskom planu, Bosna i Hercegovina je dobila i jednu zvijezdu: riječ je, naravno, o Marjanu Mijajloviću, komentatoru koji nas je u (ponekad pretjeranoj i ničim utemeljenoj) ekstazi vodio kroz prijenose, urlajući na krilima Džekinih golova: "Dijaaamantuuu!"
Sin pustinje
Način na koji je Marjan došao u Sarajevo pomalo je filmski plot: dječak rođen u Tuzli kao dijete vojnog lica stanovao je pored stadiona, odselio u Beograd, opet živio pored stadiona i inficiran fudbalom odlučio da postane komentator. U siromašnim i turobnim beogradskim devedesetim fanatično je čitao, skupljao podatke, slušao starije koji imaju ispričati zanimljive priče o fudbalu i mentalitetu i otišao na kanal Sport Klub, gdje je u kancelariji "tri sa tri" sjedio i prenosio šta se pojavi na ekranu: hokej, rukomet i naravno fudbal koji Marjan poznaje kako to samo istinski zaljubljenik može. Najžešće je bljesnuo na "Cvajti", drugoj njemačkoj ligi, gdje je zadivljivao posvećenošću i poznavanjem krvnih grupa i obiteljskih situacija igrača, neovisno jesu li oni dolazili iz Dresdena, Libana ili Obale Slonovače.
Njegove rečenice poput "ulazi Adel Chikhi, sin pustinje" ili "Allemania postiže najviše golova od 60 do 75. minute, a sad je 56. , biće vruće", prepričavale su se među ovdašnjim "bolesnicima" i nekako je bilo zakonito da se prvo pojavi fenomen Hoffenheim. Nekada mali seoski klub nošen dvojicom Bosanaca Salihovićem i Ibiševićem, izgubio je trku za titulu od objektivno većeg i jačeg - Wolfsburga, u kojem su opet dvojica Bosanaca, Džeko i Misimović bili prve dvije violine. Bilo kako bilo, za Marjana su se zainteresirali valjda svi (što, najprije, govori kakvo smo mi društvo) i on je stigao na Hayat, prenositi utakmice kvalifikacija.
Da se razumijemo: takvu vrstu komentara ne vole svi. To je južnoameričko-turski stil u dobroj mjeri baziran na filozofiji subkulture. Jedan od novinara kojeg najviše cijenim u ovoj zemlji, velemajstor medija zaslužan za mnoge uspješne projekte u njoj, organski ne podnosi Marjanov stil. O ukusima ne vrijedi raspravljati, a onaj ko želi da se dopadne svima na kraju, uglavnom ostane sam.
Teško je, pogotovo nekome ko ne zna strukturu tih odnosa, ocijeniti ko vas u Sarajevu iskreno tapše po ramenu, a ko jedva čeka da to tapšanje pretvori u udarac nožem u leđa. Iako smo jednom skoro sat vremena razgovarali telefonom dok je još bio u Beogradu, nisam tada htio sresti Marjana. Nekako sam intuitivno sojećao da će oni koji se javno najviše "pale" na njega, oni koji ga intervjuišu, hvale i plaćaju mu pića, biti prvi u okretanju leđa i postavljanju klipova. Nešto tako se upravo dogodilo. Ima u Sarajevu nešto temeljno dijabolično: ljudi su prema "strancima" maksimalno otvoreni, i gostoprimljivi, ali su, na najmanju slabost koju došljaci prikažu spremni odgovorni maksimalno cinično, ponekad i brutalno. Elem, nakon kratke avanture na Hayatu, Marjan se našao u nebranom grožđu i pronašao oazu na Radiju Stari Grad, čijem vlasniku Adnanu Osmanagiću – i pored koncepcijskih zamjerki – treba skinuti kapu jer je u pojedinim trenucima znao osjetiti moment, i zadržati dobrog novinara koji se tu i tamo nađe na ledu. Naš je posao, naime, klizav i u svakom trenutku, ako ste pravi, možete biti i gore i dole.
Utjerivanje u suru mediokritetstva
Ono što ovdje još treba reći jeste da sam s Marjanom, sticajem okolnosti, proveo nekoliko sati u posljednjih nekoliko dana, nakon dobre vijesti da će raditi za FTV. Konačno smo uspjeli razmijeniti neka od iskustava: psihopatski fudbalski zaljubljenici jedni drugima vole postavljati zamke tipa "ko je od igrača Osijeka odigrao najviše utakmica za SFRJ" ili "koje je godine Lokomotiva iz Leipziga odigrala finale Kupa pobjednika Kupova s Ajaxom", i mogu reći da smo obojica uspješno prošli ta minska polja. Čovjek zaista mnogo zna. Ali, već se govori o tome da postoji jak otpor prema njegovoj ekavici i da će za utakmice morati svladati ijekavicu. To spada u onaj registar priča o zaumlju, o nikada definisanom identitetu koji se boji svega drugačijeg, jer zna vrlo malo svog, pa se i boji da to njegovo bude ugroženo. Zabraniti nekome ko je pronašao sebe, pa i svoju ciljnu grupu što je čitav život govorio "ofsajd" umjesto "zaleđe", ili "levi bek" umjesto "lijevi bočni" je utjerivanje u suru mediokritetstva i psihologije bare, koja u dobroj mjeri vlada našim društvom, pa onda i našim novinarstvom. Smio bih se kladiti da bi većina tih "čistunaca" poprilično blijedo pogledala u vas kad biste ih upitali: "A kako se ijekavski kaže dijamant?"
Zato glavu gore Marjane, i prst gore za sve klince koji u polumraku svojih soba čitaju za neke ljude sasvim bespotrebne podatke, ili vježbaju gitaru ili na bilo koji drugi način prkose mraku koji ih okružuje. Samo tako je moguće izliječiti ovo društvo, i samo tako se može dogoditi da i nas jednom zakači sudbina boljih i pametnijih naroda, kakvim su se recimo pokazali Česi i Slovaci, s kojima je ova priča i počela. Pa je, nekako, red da tako i završi.
