Feđa Krvavac, Fotoservis
0

"Kad osjetiš bokser na glavi, nestanu iluzije"

Razgovarala: A. Uzunović
Feđa Krvavac
Feđa Krvavac
Feđa Krvavac se kao dječak ratne 1994. prvi put susreo s fotoaparatom. Ljubav prema fotografiji naslijedio je od oca, a danas je jedan od osnivača Fotoservisa - projekta oko kojeg je okupljeno 15 mladih ljudi sa istim sklonostima prema dobroj fotografiji, koji ih prodaju i trude se unaprijediti ovu profesiju. Svojom kvalitetom ne zaostaju za najvećim svjetskim agencijama, ali zarade od ovog posla još uvijek nema.

Prisjećajući se svojih početaka u ovom hobiju, Feđa kaže: "Prvi aparat koji sam imao bio je Zenit, koji je ostao još od djeda. Sa njim i danas napravim najbolje fotografije. Ljubav prema fotografiji sam naslijedio od oca Fuada, čovjeka koji nigdje ne ide bez fotoaparata. Probao sam mnogo aparata i potrošio puno novaca na njih, a danas koristim Canon 450d. To je niža klasa aparata, ali trenutno daje bolje fotke od mnogih aparata više klase."

Na pitanje šta najviše voli fotografisati, spremno odgovara: "Fotografija bez ljudi nije fotografija. Najviše volim snimati ljude, ljude u pokretu, sport i auta. To je jedan sekund nečijeg života. Sa fotografije možete pročitati sve, osjećanja, namjeru pa čak i vidjeti šta neko misli o nekome."

Ideju za pokretanjem Fotoservisa dobio je još prije pet godina. Za njenu realizaciju tada nije bilo ni vremena ni novca. Ipak, u oktobru prošle godine stvar je pokrenuta na jednoj naizgled običnoj kafi.

"Na kafi u Mostaru sa kolegom Mirom sjedio sam i po ko zna koji put raspravljao o problemima fotografa u BiH. U jednom je trenutku sinula je ideja da napravimo nešto zajedno. I od jedne kafe je sve krenulo. Istraživanje, razgovori sa ljudima, sakupljanje ljudi koji bi pomagali i softverska izrada današnjeg Fotoservisa. Zvanično smo krenuli s radom prije pet mjeseci", priča Krvavac i dodaje kako su za sada svi koji rade za Fotoservis volonteri, koji su se odmah po osnivanju suočili sa problemima. Neki mediji uzimaju njihove uratke i smatraju dovoljnim da ih samo potpišu kao autore. Kad ih upozore da to moraju platiti, oni im se smiju.

Razgovarajući o opasnostima koje vrebaju u ovom poslu, opisao nam je kako se mnogi ljudi u BiH prema fotografima odnose kao prema neprijateljima, ne shvatajući da su oni tu jer samo rade svoj posao.

"U svijetu, ljudi se odnose prema fotografima kao da ih nema, puste ih da rade svoj posao, da pokrivaju sve javne događaje, zakonom su zaštićeni - čak zaštićeniji od policije. Ne da vam ne smiju nanijeti neke povrede, nego vas ne smiju ni dotaknuti", primjećuje Krvavac i ističe: "Čak i plemena u Africi se bolje odnose prema fotografima nego ljudi i Bosni i Hercegovini. Kada neko nastrada pitaju ga zašto je išao tamo. Niko ne shvata da on ide tamo, da zaradi svoj hljeb. Mnogi fotografi su pokušali da predlože zakon o zaštiti medija, ali nikada niko nije htio da ih podrži u tome od političkih struktura, jer je ona bosanska najvažnija: gdje nema slike, nije se ni desilo. Nažalost."

Kako je i na vlastitoj koži osjetio šta znači nezaštićenost ove profesije, promijenilo se i njegovo mišljenje o tome šta je zanimljivo fotografisati.

"Nekada sam mislio da je odlazak na utakmicu najbolja stvar koja se može desiti fotografu. Zaštićen si sa svih strana. Ima policije. Ljudi iz kluba koji organizuju utakmicu su garant da ti se ništa ne može desiti. Na kraju, kad osjetiš udarce boksera na svojoj glavi, shvatiš da ništa nije idealno. Da je daleko od toga", priča Feđa, kojem je najteže palo kada ga, nakon zadobijenih povreda na utakmici u Istočnom Sarajevu niko iz klubova ili nogometnog saveza nije nazvao da pita je li dobro, da osudi napad na fotografe ili pruži neku drugu vrstu podrške.

"Tu je opet ona naša: zašto si išao tamo? Ne idem zbog ljubavi, već zato što moram", kaže ogorčeno i upozorava kako je neophodno u BiH osnovati udruženje fotografa i kamermana koje će štititi njihove interese i lobirati za donošenje zakonskih akata, na prvom mjestu vezanih uz autorska prava.