Pod istim krovom
0

KOLUMNA / Između Disneylanda i istorijskog poštovanja

Piše: Ahmed Burić
Posljednja tačka scenarija otimanja državne imovine i pretvaranja u svoju prćiju odigrala se u kancelarijama Društva pisaca, koje nisu imale ni čestito grijanje. Svaka čast, daleko smo dogurali.

Prošle sedmice sahranili smo pjesnikinju Marinu Trumić. Bila je autorica, prevoditeljica, novinarka i urednica skoro pola stoljeća, bila je blaga, mila i pametna žena, onako, kao što, valjda, samo i mogu biti divni cvjetovi u mraku, biseri u povijesnom i kulturnom zapećku, što Bosna, danas svakako jeste. Marina Trumić bila je neko ko vas je svojim postojanjem i djelom mogao zavarati da je svijet bolje mjesto nego što, zapravo, jeste i da je naš život, zapravo, vrijedniji od onoga koliko ga cijene oni koji njime upravljaju. Neko je rekao da je sve što pišemo i govorimo priprema onoga što ćemo reći nad otvorenim grobom. Marinu Trumić znao sam trideset godina i nikada joj nisam rekao "ti". Nisam ni pored groba: pročitao sam pjesmu "Sarajevo" Czeslawa Milosza, u njezinom prijevodu, i kazao "neka Vam je laka ova teška zemlja koju ste izabrali za svoju domovinu". Marina Trumić za života je zaslužila poštovanje, baš kao i njezin životni saputnik Čedo Kisić (Bileća, 1924.) novinar i diplomat koji je vodio neke od glavnih institucija kulture u Bosni i Hercegovini, i bio jedan od glavnih svjedoka njezinog uzdizanja. Sve dok, kako je sam zapisao, "prenebregnuli osnovne ljudske dužnosti." Čedo je vitez duha, jedan od onih ljudi koji stoje kao tačni i blagotvorni svjedoci vremena: poznavao je bezmalo sve važnije ljude naše politike i literature – od Radomira Konstantinovića, Ive Andrića, Meše Selimovića, Jure Kaštelana i Marka Ristića, do Tita i Džeme Bijedića. To su ljudi čije ukupno djelovanje nadrasta neke od njihovih grešaka. I zaslužili su istorijsko poštovanje.

Kad smo već kod te kategorije, ima li iko u ovdašnjem okruženju da je to zaslužio? U novijoj istoriji – teško. Prvi na pamet pada Alija Izetbegović. Najveća muka sa Seniorom je u tome što je izavši iz rata u kojem je vodio one koji su napadnuti, stvorio kriminalom impregnirani krug koji danas sjedi za vratom toj istoj, nekada napadnutoj strani.U osnovi, radi se o grupi tipova odabranih familijarnim vezama, koja je imala nekoliko zadataka, od kojih su dva glavna bila kontrola sredstava kojima se finansirala odbrana i ispumpavanje vrijednosti nekadašnjih vrijednih državnih firmi, kako bi ih se moglo bagatelno privatizirati. U tom smislu, krajnje pojednostavljeno, Alija Izetbegović ostaje polivalentna istorijska pojava. Svi političari ovdje nakon njega, nisu formatom i društvenom težinom, dostigli taj nivo, (ni s nivoa povijesnog konteksta), tako da će nekakva relevantna društvena istorija (pod uslovom da je ovdje ikad bude) morati pokušati dati odgovor na, u suštini jednostavno pitanje. Kako je neko ko je u određenom trenutku iskazao toliku hrabrost, i izašao iz rata bez stigme zločinca, pokazao toliki kukavičluk i amaterizam kad je u pitanju poslijeratno uređenje države?

A muka, ruku na srce, je i sa Zlatkom Lagumdžijom. Slatka vlast. I moć. Taman kad ga čovjek krene branti i zaboravi sve jalijaške neodmjerenosti i autokratske recke, on izjavi ili napravi nešto što ga "u nulu" (auto)diskvalificira. Prvo, izjava o tome da će ako se ne formira vlast ulice Tripolija biti Disneyland za ove ovdje je prava pirotehničarska, estradna bomba koja je, kao, trebala zazvučati.

Refleks slobodnog duha je ovdje duboko zatrt. Vidi se to i po presudi Slobodnoj Bosni u kojoj za duševne boli Slatku, Željku K. i D. Hadžiću ta novina treba isplatiti 9.000 maraka. Koju i čiju pravdu to zadovoljava, to nikad nećemo saznati. Ali, bitno je da se nešto zna. Mi koji smo sanjali slobodne medije, demokratsko okruženje i pravo pojedinca da misli svojom glavom – a u to, uz sve svoje mane, kao veoma važan dio spadaju kolega Senad Avdić i "Slobodna Bosna" – mi smo izgubili! Pobijedili su oni: poltroni, poslušnici, potrošači budžeta, ispijači viskija, reketaši i nabijači kockarskih dugova, koji kasnije "vjernost" dokazuju "novinarskim" uslugama. Pobijedili su oni koje je moguće nazvati telefonom i kazati im šta trebaju misliti.

Svaka čast. A i kako bi bilo drukčije u zemlji u kojoj su neki dan demolirane prostorije Društva pisaca, a da se oko toga niko nije ni osvrnuo? Da podsjetim, radi se o dvije kancelarije koje je otimač prostora – jedan iz ešalona tajkunerije, nivo podoficir – dozvolio piscima da koriste, nakon što je uzurpirao zgradu koju je uredno izgradila Socijalistička republika Bosna i Hercegovina. Stvar oko njegovog istjerivanja preuzeo je u ruke ugledni advokat, inače član Društva, i državna komisija je donijela odluku kojom se narečeni uzurpator ima iseliti iz zgrade i vratiti je kojima pripada – piscima, da izvinete. Sad su demolirane kancelarije u kojima su radile dvije službenice, restoranu i kafani nije ništa, policija se zasad ne oglašava, Ministarstvo kulture ima pametnija posla, pisci k'o pisci, slegnuće ramenima i stvar će proći.

Simbolički, posljednja tačka scenarija u kojem je bilo važno uzurpirati opće dobro i pretvoriti ga u svoju prćiju odigrala se u Kranjčevićevoj ulici, u dvjema kancelarijama koje nisu imale ni pristojno grijanje. Ali, kad je bilo tako s velikim firmama, zašto ne bi bilo s malim udruženjem?

Pa, nazdravlje ljudi. Sretna nam vlast. Neka nam služi na čast. Daleko smo dogurali: u spuštanju glave i slijeganju ramenima skoro da nam nema ravnih.