Dragi moji sladokusci, posljednja vijest je da recesija zakucala i na nama omiljena vrata – ona koja vode do naših pozamašnih stomaka. Uspela se čak i do samog trona na kojem poput kakvog svjetionika na pladnju stoji jedan sočan bosanski burek, onako sav mirisan i svjež, pun mesa, na vrhu hrskav, kojeg čim osjetite u nosnicama, donosi nevjerovatan efekat na vaš želudac. Znači, i taj kralj našeg jelovnika polako biva nagrizen krizom čiji se talas očekuje baš nekako ovih dana. I nije ova priča bez ikakvog temelja.
Evo baš prije par dana odem u jednu renomiranu sarajevsku buregdžinicu, u kojoj je uvijek gužva, i nakon dva mjeseca apstinencije od bureka, odlučim kupiti čak dva za ponijeti. Spakovana u papir a zatim u najlonsku kesu, ponesem ih kući, da na miru i uz poseban ćeif uz televiziju pojedem i obradujem svoj želudac izmoren raznolikim voćem i brzom hranom.
Kad kod kuće, pravo iznenađenje. Od onog bureka koji se nekada kupovao na tom istom mjestu, ostalo je mnogo manje nego se očekivalo. Uzeo sam papirnatu vrećicu i u njoj pronašao nešto smoždeno, skroz lisnato i tanko, totalno deformisano, što me je jedva podsjetilo na burek kakav smo nekad znali. Ali kontam, hajde, bar je topao pa će bez obzira na izgled, užitak biti jednak.
Elem, pored toga što se taj jadnik strpan u papir sav ispresavijao, kao da ga je neko usljed krize dobro isprebijao, nego je i njegov okus bio u najmanju ruku čudan, kao da su svi mirisi isprani iz njega, bez ikakvih začina, sa malo mesa i mnogo više tijesta. Bila je to kao neka refleksija bureka kakav je nekada bio i kakav se na tom kultnom gurmanskom mjestu uvijek za pristojan novac mogao nabaviti. Ali, eto, desilo se i to. Naš dragi burek je ofalio i valjda će gazda jednog dana dati objašnjene da je to upravo zbog krize i činjenice da je sve živo poskupilo, pa i burek mora poskupiti ili se stanjiti, a mi da smanjimo doživljaj.
E, baš se to i dešava. Bureka ima koliko hoćete na onoliko mjesta koliko hoćete, ali se sasvim lagano i skoro neopaženo, u njegovom pravljenju dešava prava mala revolucija koja naše želuce ostavlja jednog uvijek poželjnog iskustva. I nema ovdje nikoga kome bi se žalili, nikakvog šaltera ili adrese za slanje e-maila, jer se naš burek našao na pravom udaru, a njegov put polagano prate i druga jela ovjenčana dijamantnom slavom.
Barem to mogu primjetiti oni koji su u Sarajevu tokom svoga radnog vremena ovisno o hranjenu brzom hranom ili nekim od ovih tradicionalnih jela.
Naprimjer, ćevapi su sve skuplji i sve češće daleko od one raskoši koju su nekada imali, a o ukusu se da raspravljati. Na stranu je i cijena koja po sarajevskim ćevabdžinicama iznosi u prosjeku šest maraka za porciju, a da se čovjek ne može pošteno ni najesti. Kao što je nekada, uz uživanje svih čula, komotno mogao.
Također, još jedan lanac restorana brze hrane koji je bio prepoznatljiv po svome dobrom mesu od kojeg su sva jela s njime bila vrlo ukusna, u posljednje vrijeme popušta sa kvalitetom, a o samom kvanitetu da se i ne govori. Znam da sam nekada sa kolegama uživao u jedenju hamburgera iz ovih restorana, koji su zasigurno bili najukusniji i na najboljem glasu u cijeloj državi, obogaćeni raznim dodacima, i doslovno niste mogli dovoljno usta otvoriti zbog toga kolika je bila njihova debljina.
Sada u toj vrećici za hamburgere dobijete nešto spljošteno i malo, što u smanjenom izdanju samo izgledom podsjeća na ono čime ste nekada kvalitetno zadovoljavali svoju glad. Opet, recesija uzima svoj danak.
Primjere možemo tako navoditi redom. Vjerovatno ih i sami primijetite i žalite za onim vremenima kada ste se baš onako bez ikakvog ustezanja mogli zadovoljiti svega jednom porcijom svojih omiljenih ćevapa, ili kada je jedan burek toliko velik i bogat sastojcima da ga je bilo merak i pogledati.
Meni lično nekako je najviše žao bureka i činjenice da ga recesija sve više gazi, i da nevoljko idem po buregdžinicima tragajući za onim pravim okusom. I možda i zbog sitnićarenja buregdžija i drugih pripremača naših poznatih jela, sve mi se nekako čini da je bolje vraćati se onome 'iz nanine kuhinje' koje još uvijek zadržava svoj šarm i bogatstvo mirisa i okusa.
S druge strane, možda je ovo još uvijek dobro, sa usporedbom s onim šta bi nam se moglo desiti sa tim burekom, pa i buredžicima i inim pitama čije smo postojanje možda pomalo i potcjenjivali, a koje nam tako mnogo znače. Sjetite se samo onih kreativnih uzrečica, poput 'sve su pite pitice, a burek je pitac', pa će vam se još jednom u glavu vratiti šta nam ovaj 'king među kingovima' uistinu znači.
Pitanje je – može li visoki predstavnik, uz državu, spasiti i naš burek?
Rapsodija Begovićevog tima odlučila prvog putnika u Premiership, QPR izborio opstanak
