Ekrem Redžić je ratni kurir zahvaljujući kojem su mnogi preživjeli: Svaki korak vodio me u smrt

Pad Vlasenice zabilježen je 21. aprila 1992. godine, a nedugo nakon toga Redžić je skupa s ostalom trojicom komšija, odnosno Juraldžijom, Topalovićem i Čelikovićem, ostvario prvi polazak na put smrti. U Živinicama su dobili sanitetski materijal, lijekove, municiju i ostale potrepštine koje su morali prenijeti u Cersku, nakon čega su označeni kao kuriri vodiči koji će predstavljati jedinu vezu između Podrinja i Tuzle.

"Mi smo bili kao autobuska linija Tuzla – Cerska, kretali smo se kroz šume, planine, prelazili smo potoke, gazili kroz snijeg i vodu i konstanto bili u opasnosti. Kada smo kretali iz Tuzle dovodili smo sa sobom po 20 ili 30 svježih momaka dobrovoljaca, a iz Cerske i Srebrenice na slobodnu teritoriju smo prenosili bolesne i iznemogle", priča nam Redžić, koji je u to vrijeme bio odvojen od porodice jer je ona bila na slobodnoj teritoriji.

Gladni, žedni, iznemogli i promrzli svaki put im je trajao u prosjeku 48 sati, a na leđima su nosili ruksake sa težinom od 50 kilograma, uz dodatnu njima neophodnu opremu i naoružanje.

"Putovanja su bila izuzetno teška, nastojali smo kritične dijelove da prelazimo tokom noći jer da smo osvanuli u bilo kojem većem mjestu, bili bismo ubijeni. Svaki momak koji je odlučio da osvane nije preživio. Međutim, dragi Bog je našem Besimu dao takvu nadarenost za kretanje u šumi i po planinskim predjelima, da smo svaki put uspjeli izbjeći smrt. Uvijek je osjetio kada bismo krenuli, a u jednoj prilici na prelazak posljednjih 500 metara smo čekali cijeli dan, sakriveni u šumi. Da nismo bili tako oprezni, sigurno danas ne bih bio ovdje", nastavlja Redžić.

Posebno sjećanje

Iz današnje perspektive, pješačenje je predstavljalo najmanji problem za hrabre Vlaseničane, u odnosu na sve one tragične situacije natopljene lokvama krvi kojima su svjedočili. Iako je doživjela sretan kraj, priča o jednom prelasku brda u Vlasenici našem sagovorniku ostaje u posebnom sjećanju.

"Bila je to polovina decembra 1992. kada su nam javili da vodimo desetak ranjenih i osoba koje nisu u potpunosti moćne da samostalno pređu taj put. Kretali smo se putem Romanije sa snijegom od 20 centimetara, a temperatura je bila u minusu i do 30 stepeni celzija. Tu su nam pali žena i momak od 17 godina. Besim je tada rekao da će oni tu ostati samo preko njega mrtvog. Ženu smo nosili, dok smo momku koji je od promrzlina izgubio svijest, uz božiju pomoć, trljanjem tijela, ali i lupanjem šamara, uspjeli pomoći. Oboje su danas živi i zdravi i na to sam najviše ponosan", prisjeća se Redžić, koji je u jednom trenutku sjedio i na iznemoglom čovjeku, misleći u mraku da je naišao na panj.

U tom vremenu, naš sagovornik je imao priliku da ode iz Bosne i Hercegovine, ali patriotizam i želja za pomaganje svom narodu, bila je jača od svega. Koračanje putem smrti dovelo ga je i do ranjavanja krajem februara 1993. godine, a posljedice su i danas prisutne.

"Tada su nam naredili da idemo sami na put od Cerske do Kladnja, naglasivši da se ne smijemo vratiti bez pomoći jer je u tom periodu svakodnevno padalo između jedne i dvije hiljade granata. U to vrijeme brojni su se rasuli po šumama, više se nije znalo kuda ko ide. Srbi su znali da ćemo mi nailaziti jednim dijelom asfaltiranog puta koji se nalazi između Kladnja i Vlasenice. Mi smo uspjeli doći na jednu livadu, kada je došlo do pucanja bombe koju su bacili na nas. Osjetio sam bolove u testisima i preponama i tada su uslijedile muke za mene", kaže nam Redžić.

Ranjen je koračao snijegom, a ruksak u kojem je imao komad kukuruzne pite morao je baciti zbog težine. Sudbina je htjela da Redžić preživi i to zahvaljujući drugom odbačenom ruksaku koji je pronašao.

"Moj tadašnji put od Vlasenice do Cerske je trajao tri dana, prošao je u bolovima, gladi i žeđi. Međutim, u jednoj od naših koliba pronašao sam ruksak od momka koji ga nije mogao nositi zbog težine i u njemu je bila kruška, nešto kukuruznog hljeba i lijekovi koje sam odmah počeo konzumirati, ne znajući o čemu je riječ. Da tog ruksaka nije bilo, vjerujem da ne bih ni preživio", nastavlja Redžić.

Nakon ratnih strahota kroz koje je prošao, dvije godine je provodio bez sna. Bijeg od stvarnosti pronašao je u pogrešnim stvarima, međutim, u konačnici je otišao iz naše zemlje. Prije 22 godine skrasio se u Švicarskoj gdje i danas živi, ali, u BiH se vraća po nekoliko puta godišnje. Posebno je vezan za svoju Vlasenicu za koju kaže da sada predstavlja pusto mjesto.

"Obilazim ljude koji su tamo ostali. Sve je nekako jadno jer je u određenim selima ostalo po četiri ili pet ljudi, dok su neka potpuno prazna. Mnogi su otišli na put bez povratka, a djeluje mi da su oni koji su ostali digli ruke od samih sebe. Kao da su se predali, bez želje za nekim napretkom. To me mnogo boli", naglašava Redžić.

"Šta su meni ptice"

Redžićeva životna priča je ukoričena u knjigu pod nazivom "Šta su meni ptice", koju je na osnovu rukopisa našeg sagovornika u spisateljsko ostvarenje uobličio Fajko Kadrić, a koji je u Vlasenici ostao bez brata te je i sam prošao putem smrti od tog mjesta do Kladnja.

"Kako sve ovo ne bi bilo zaboravljeno, a i u znak sjećanja na moje saborce o kojima niko ne priča, od 2017. do 2021. godine napisao sam 240 stranica teksta. Često sam to ostavljao jer nisam mogao nastaviti dalje, ali sam se onda opet svemu vraćao. Nisam imao zamisao da bude objavljena knjiga, ali ideja za to se rodila kod mojih prijatelja koji su me tjerali da svoj rukopis dam nekome ko će to uobličiti. Tako sam došao do književnika Fajke Kadrića, koji je pretrpio brojne strahote. Zahvaljujući njemu na kraju je i objavljena knjiga, a u ideji je i realizacija dokumentarnog filma", pojašanjava Redžić.

Danas, nakon objavljivanja knjige, Redžić govoreći o svemu kroz šta je prošao ponovo proživljava većinu ratnih traumi. Međutim, spreman je na to, zbog želje da se naposlijetku prava istina čuje.

Na kraju kaže da mu je želja da objavljena knjiga dođe do svakog mladog čovjeka u BiH, bez obzira na nacionalnost i vjersku pripadnost, a sve kako bi stvorili sliku o tome šta znači proživjeti samo jedan dan rata, kojeg nikada i nikome ne bi poželio.