Kampanja protiv silovanja
0

Bakira Hasečić na skupu u Quebecu sa nobelovkama i žrtvama

Sarajevo-x.com
Bakira Hasečić
Bakira Hasečić
Silovanje je zločin koji se sve više koristi kao oružje u ratu, posebno u sukobima koji imaju plemensku ili etničku pozadinu. Ono na najranjiviji način uništava živote žrtava. Iz tog razloga, dobitnica Nobelove nagrade, Amerikanka Jody Williams, odlučila je učiniti nešto u vezi s ovim pitanjem.

Silovanje sve više postaje ratna taktika

"Uvijek je bilo silovanja u ratu. Ali, sve više se ono masovno pojavljuje kao dio ratne taktike, a to smo mogli vidjeti u Kongu, u Darfuru, Ruandi, Bosni, Burmi", kaže Williamsova koja je dobila Nobelovu nagradu zbog svog angažmana na iskorjenjivanju nagaznih mina.

Ona se u Montebellu, Quebec, pridružila drugim dvjema dobitnicama Nobelove nagrade, Irkinji Mairead Corrigan Maguire i Iranki Shirin Ebadi, kako bi razgovarale o silovanjima u zonama sukoba. Pozvale su više od 100 žena iz cijelog svijeta, od kojih su mnoge doživjele seksualno nasilje, da im se pridruže.

"O tome nam je svima neugodno govoriti. Međutim, mi se zaista moramo suočiti s tim jer je to uz ubistvo jedan od najgorih oblika nasilja", kazala je Maguireova.

Veljko Planinčić doveo silovatelje u komšijinu kuću

Među učesnicama našla se i Bakira Hasečić, predsjednica Udruženja Žena-žrtva rata iz BiH. U aprilu 1992, nakon što je BiH proglasila nezavisnost od Jugoslavije, Hasečićeva je bila u kući s mužem i dvije kćerke u dobi od 13 i 18 godina u njihovom Višegradu, kada im je neko pokucao na vrata. Bio je to Veljko Planinčić, lokalni šef policije, koji je također bio njen prvi komšija i prijatelj njenog muža s kojim je često zajedno išao u ribolov. Planinčić je bio Srbin i pravoslavac, a Hasečićeva i njena porodica muslimani.

Planinčić je stigao s još 15 ljudi. Hasečićeva ih je sve poznavala, izuzev dvojice. Tražili su novac i ona im ga je dala. No, to nije bilo dovoljno. Oni su nasilu uveli njenu 18-godišnju kćerku u spavaću sobu gdje ju je jedan od dvojice koje Hasečićeva nije poznavala silovao pred očima porodice. Planinčić i drugi su preostalim članovima porodice Hasečić uperili puške u glavu, upozorivši ih da se ne miču, ali Hasečićevu taj horor nije mogla mirno gledati. Ona je utrčala u spavaću sobu i skočila na leđa silovatelju, no napadači su je brzo odvojili od njega.

"Nisam mogla vjerovati da ljudsko biće može silovati porodicu svoga komšije, posebno u tako malom gradu gdje svako zna svakoga", rekla je Hasečićeva, dok su joj se suze slijevale niz obraze.

Silovatelj je njenu kćerku najprije udario kundakom puške u glavu, pri čemu je zadobila frakturu lobanje. Preživjela je. Njena porodica držana je u kućnom pritvoru, a Srbi koji su okupirali njihovo imanje su u narednim sedmicama nekoliko puta silovali i Hasečićevu i njenu 18-godišnju kćerku. Sestra Hasečićeve je još i gore prošla. Njenu kuću su srpski vojnici pretvorili u logor za silovanje, a ona je umrla nakon višestrukih silovanja.

"Višestruka silovanja su se koristila kao strateško oružje u etničkom čišćenju", navela je Hasečićeva i dodala: "Što god su mogli ubiti, silovati, opljačkati..., to su učinili".

Ako silujete ženu, uništili ste joj porodicu

Osim što je u BiH silovanje bilo sredstvo za etničko čišćenje, ono je također učinkovita metoda za društveno slamanje protivnika. U Sudanu, naprimjer, pripadnici arapske milicije Janjaweed su silovali žene različitih etničkih zajednica kako bi uništili tkivo tih društava.

"Ako silujete jednu ženu u selu, sigurno ste joj uništili porodicu, jer će je muž u 99,9 posto slučajeva ostaviti. Silujete li dovoljno žena u tom selu, tad ste potpuno uništili to selo, a ako to učinite u dovoljnom broju sela, tad ste uništili to društvo", dodala je ona ističući kako se to obično provodi s prešutnim pristankom vojnih lidera.

"Ondje gdje su na snazi tradicionalne vrijednosti i gdje ljudi jedni druge tretiraju u skladu s tim, kad se sve to jednom slomi, tad ljudi čine stvari koje obično ne bi. I to je dio užasa ratova koji se često previđa, zanemaruje i ne govori o tome, jer je previše neugodno", navela je Williamsova.

U nekim slučajevima žene koje su silovane zatrudne ili budu zaražene virusom HIV-a. Wangu Kanja iz Kenije je silovana 2002. dok je išla kući s posla u Nairobiju. To je bio čin običnog nasilnika, a ne vojnika. Ali, ona je kasnije osnovala udruženje žrtava koje su zlostavljane tokom političkih previranja 2008. godine. "Žene i djeca su, može se reći već rutinski, žrtve plemenskih ratovanja. Dok ljudi odlaze da se bore, oni ostaju kući, nezaštićeni. Za silovatelje, to je dobitna kombinacija, kazala je Kanja.

BiH među zemljama koje su najviše stradale

Na skupu je još jednom prezentovano koje su to zemlje najviše pogođene ovim zločinom. Rezultate je u septembru 2010. objavio Međunarodni centar za konverziju, agencija usmjerena na mir i razvoj.

Demokratska Republika Kongo: Silovanje je služilo kao vojna strategija, posebno kad je riječ o Demokratskim snagama za oslobođenje Ruande u znak odmazde protiv vlade u Kongu. Žrtve su često navodile da su kažnjene zbog saradnje sa vladom Konga. Silovanja su namjerno činnjena pred svjedocima, često članovima porodice, a također su često to bila višestruka silovanja u kojima je učestvovalo po nekoliko vojnika. Prošle godine bilo je gotovo 15.000 novih slučajeva seksualnog nasilja u Kongu.

Sudan: Silovanje je konstantan alat Janjaweede, arapske milicije koja je u sukobu s darfurskom pobunjeničkom grupom od 2003. Žene su stalno izloženje toj opasnosti i brutalna silovanja su česta. Neki stručnjaci sugeriraju da se tu radi o sredstvu za etničko čišćenje.

Nepal: Oružani sukob koji je bjesnio između Komunističke partije Nepala i provladinih snaga između 1996. i 2006. doveo je do mnogo žrtava silovanja, od kojih su većina mlade djevojke. Većinu silovanja počinili su pripadnici državnih sigurnosnih službi koji su djelovali nekažnjeno.

Bosna i Hercegovina: Policija i paravojne jedinice bosanskih Srba su počinile veliki broj silovanja tokom rata 1990-ih. Žene su odvođene u logore i tu su seksualno zlostavljane. Članovi porodica su nerijetko bili prisiljeni da gledaju kako im siluju žene, kćeri i sestre.

Istočni Timor: Tokom indonezijske okupacije Istočnog Timora između 1975. i 1999. zabilježena su brojna silovanja počinjena s obje strane, i od indonezijskih vojnih snaga i od policije Istočnog Timora.

Rezolucije donesene, ali se ne poštuju

Tri su rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a donesene 2000. i one pozivaju strane u sukobu da zaštite žene od seksualnog nasilja te apeluju na države da silovatelje privedu licu pravde. Međutim, Jody Williams kaže da se rezolucije u praksi ne provode dosljedno. "Rezolucije su u redu, međutim, moramo se pobrinuti da države zaista djeluju na osnovu njih, kako ne bi ostale mrtvo slovo na papiru", kaže Williamsova.

Stoga su dobitnice Nobelove nagrade u Quebecu, kako je prenio kanadski list The Globe and Mail, usvojile određene smjernice, budući da je za njih osnovno rješenje krivični progon silovatelja.

  • Nekažnjavanju silovatelja mora se stati u kraj
  • Mora se osigurati novac za medicinske i pravne usluge žrtvama
  • Potrebno je poduzeti određene korake za uključivanje žrtava u društvo
  • Rezolucije Vijeća sigurnosti UN koje imaju za cilj zaštitu žena i djece od seksualnog zlostavljanja u zonama sukoba moraju se provoditi
  • Mora postojati odšteta za preživjele žrtve
  • Izvještavanje o seksualnom nasilju mora biti standardizirano
  • Prevencija mora biti poboljšana