Ako ste proteklih dana surfali po web stranicama portala na kojem čitate ovaj tekst, onda ste vjerovatno zapazili nevjerovatnu seriju fotografija. Radi se o grupi dječaka koja na Alipašinom polju u Sarajevu vrlo stručno obija parkirane automobile i iz njih krade što se ukrasti može. Za neke je ovo bila samo zabava, interesantan članak na internetu, tema za neko ugodno ljenčarenje uz pivu, a čini se za mnoge, koji ništa ne poduzimaju, već samo konstatuju stanje, još jedan dokaz za čuđenje u kakvoj to sredini mi živimo. Dakle, sredini u kojoj i dječurlija, po nahođenju njihovih uzora koji posljednjih dana ne nedostaje, pripremaju svoje sjajne karijere uličnih razbojnika.
No, da budemo sasvim iskreni, za ovaj i slične primjere i ne treba biti čuđenja. Onda kada ovi klinci na televiziji vide da ljudi u ovoj zemlji i za mnogo strašnije stvari bivaju oslobođeni i pušteni na slobodu, ili se jednostavno gradom šeću jer država u kojoj žive nije osigurala dovoljno prostora u zatvorima ili popravnim ustanovama, ove scene zapravo jesu jedan sasvim logičan slijed događaja.
Prisjetite se samo one dječurlije koja je zapalila staricu ispred zgrade u Sarajevu, koja je i nakon tog zločina počinila nove jer im je bilo dopušteno previše slobode. Prema njima, ova grupica izgleda kao da se igra klikera na lokalnom igralištu.
Ali, hajmo se malo uozbiljiti. Možda ovaj primjer jeste bezazlen jer se radi o činjenici da kola koja su parkirana očito nisu u upotrebi jer su neregistrirana i da su možda već dugo vremena svojevrsna igračka djeci iz ulice. Možda je samo to. S druge strane, slike nedvojbeno ne mogu nikoga ostaviti ravnodušnim. Dječaci koje su roditelji pustili da sa zabavljaju sa svojim vršnjacima, umjesto igranja nogometa, košarke ili tenisa, ili okupljanja oko nekih pozitivnijih aktivnosti druge vrste, svoju glavnu zanimaciju našli su, hajmo reći, u simulaciji kriminala. Stoga nas nakon ovoga definitivno ništa ne treba čuditi. Jer većina stvari ovom uzrastu dozvoljava se i kreira u roditeljskom domu.
Pa nije teško dokučiti, i onima koji o društvu u kojem žive ne promišljaju na dovoljno ozbiljan način, gdje to mi danas idemo i kakve nam generacije dolaze u susret, šta bi to mogla biti naša budućnost i kakve obrasce ponašanja bez osvrtanja tolerišemo. Bez pretjerivanja se može reći da zemlja koju naseljava nekoliko miliona ljudi koji sebe danas nazivaju Srbima, Hrvatima i Bošnjacima, a koji su Bosanci i Hercegovci, izgleda poput jednog zapuštenog polja koje je prepušteno samo sebi i toku vremena. Na njemu skoro samo korov raste, ponegdje i neki cvijet, i samo na proljeće šarenilo ga uspije prekriti svojom ljepotom i okupati miomirisima. Prekrivajući, naravno, svu onu prljavštinu koja iz zemlje stalno niče.
A, ono što niče, ovdje, u ljudskom obliku, zbog općedruštvenog haosa, uništenih vrijednosti i postavljanja sile kao jedinog zakona, oličeno je upravo u desetinama tih malih monstruma koji su sposobni na najkrvoločniji način ubiti svoga druga, prijetiti nožem i oteti mobitel, ili se u vrlo ranim danima početi baviti dilanjem droge u vlastitim haustorima. I kao, to nam je dobar materijal za zgražanje uvijek kada neki od slučajeva ispliva na površinu, kao možda jedan od rijetkih kojih su pune naše mahale i koji samo potvrđuju bolest okoline u kojoj živimo.
A, zašto je ta naša okolina bolesna, pitanje je na koje odgovor leži u nama samima, odnosno u ponašanju, odgovornosti, nezainteresiranosti i navodno bezbrižnom životu uz blješteće televizijske ekrane. Mi na individualnom nivou ne želimo niti smo ikada spremni poduzeti nešto na tom mikronivou – na igralištu, parkingu, u vlastitom haustoru, sve dotle dok se direktno, lično i personalno, ta neka stvar ne počne ticati nas samih. Onda smo spremni stvari riješiti i bez policije, uzdajući se u jačinu svojih šaka i posljedice koje one mogu izazvati po dotičnog uljeza. Ako je on u pitanju. Prije toga, za nešto što bi mogli označiti zajedničkim interesom, mi smo i gluhi i slijepi.
Možemo se mi, dakle, jadati da nam je sve otišlo k vragu i da nas očekuje prava anarhija kada klinci bez pola muke obijaju parkirane autiće, kada nemamo ni trunke entuzijazma da krenemo u nešto što se zove građanska hrabrost i vratimo svim nama sigurnost i osjećaj slobode na ulice kojima svaki dan hodamo. Jer ako očekujemo da policija riješi sve, onda nam ni policijske brigade ne bi mogle biti dovoljne.
Zato će Amar, bilo to nadrealno ili ne, i dalje raditi marifetluke, ali će ovaj put umjesto lopte kojom će eventualno razbiti neki prozor ili pogoditi nekoga u glavu, sada u ruci držati nož, pištolj ili čak i bombu, i ko zombi tražiti neku svoju novu žrtvu. Čisto onako, da ispuni hir. Oni Amari koji su slušali mamu i nisu išli ni pod ni na tramvaj, odavno su izumrla vrsta.
Možda je upravo sada to neko vrijeme da napravimo preokret jer nam sve više primjera govori da naše zimsko spavanje koje traje već predugo, treba prekinuti i nekim stvarima jednostavno reći – ne. Ako je i to teško, onda za ovu zemlju zaista nema nade. Strah od života i za život može biti jedino što nam je ostalo.
Jedna od najuspješnijih porno zvijezda nije bila zadovoljna zaradom: "To nije uredu"
Esma Numanović predstavila album prvijenac: "Blista" je prava muzička poslastica
