Specijal / Novo rano ispadanje bh. klubova u Evropi: Traženje naočala u mračnom tunelu
"Ja znam da se uvijek potencira pitanje zašto mladi igrači ne dobijaju šansu. Ali, djeca kluba su uvijek igrala kada nestane para. Ja govorim onako kako jeste", obasjan sarajevskim suncem poentirao je sportski direktor Željeznicara Aldin Čenan na prozivci Željezničara na pomoćnom terenu stadiona Grbavica. Onom sa prirodnom travom, preko puta granapa.
Nije to Čenan kazao kao kritiku onima koji su vodili Željezničar prije nego je on dobio mjesto u logistici kluba. Pravdao je i njih i sebe i sadašnju Upravu.
Nije Željezničar, pa ni Čenan, glavna uloga ove priče, niti je njihovo mjesto u uvodu pokazatelj da oni zaslužuju najveće kritike nakon novog ispadanja bh. klubova iz evropskih takmičenja prije nego nam je liga počela, prije nego je august nastupio. Čenanovo vrijeme i vrijeme njegove Uprave ne treba još ocjenjivati. Nek barem oni potraju duže pa da time lakše pokažu koliko znaju. Ako znaju.
Na kraju krajeva, Željezničar je najviše igrača proizveo i on je, uz Sarajevo koje je inkasiralo 120.000 eura od prodaje Hamze Čatakovića u Trenčin, jedini klub koji je ove godine prodavanjem Kerima Memije i Ivana Lendrića donio neki novac u bh. fudbal putem izlaznog transfera.
Ipak, Čenanova izjava je nekako "najbolji ubod" u srž. Od nje je najlakše krenuti. Tu se skoro svi klubovi mogu pronaći.
A da nije Željine djece i one recesije iz sezone 2013/14., Bog zna, Čenana danas vjerovatno i ne bi bilo u klubu. Tada je Admir Adžem, a kasnije i Milomir Odović, na tržište poslao Riada Bajića, Amira Hadžiahmetovića i Kerima Memiju, nokautirao Ferencvaroš, pošteno zaplesao protiv Standarda iz Liegea - gdje je vidio šta je zapravo standard, evropski - pokazavši da, nota bene, talenti mogu odgovoriti na visokom nivou ako im se pruži dovoljno prostora.
To je generacija koja je pokazala, a može se provjeriti, da su naši klubovi uvijek imali čime da se diče na tržištu kada su dali pravu šansu mladim igračima. O tome koliko su uspjeli prodati i za koju cijenu, druga je tema, ali je činjenica da bi stalnim korištenjem filozofije davanja šanse mladima, bila povećana i šansa da cijena izlazećih transfera, kao i njihov broj, porastu. Logika bi rekla...
Helem, legle su tada Plavima "dobre pare" na klupski račun. Pazite, ne shvatite pogrešno, ljudi koji sada vode Željezničar rade odličan posao izvan sportskog segmenta i, realno, daju sve od sebe. Nemojte ni pomisliti da ova priča ide u smjeru kako oni žive samo od novca koji su donijela djeca. Ali, veliko je pitanje šta bi bilo sa Željezničarom da tih, barem tri miliona KM (Hadžiahmetović i Bajić po 500.000 eura i od Evrope otprilike toliko) nije leglo na račun.
Sadašnja struktura je, dakle, odradila jako dobar posao izvan sportskog segmenta, ali je u sportskom segmentu pokazala da zaista "djeca kluba igraju kada nestane para". Jer, kada su tu pare, novac, taj ivičnjak preko kojeg jednako lako padate i na dobru i na lošu stranu, a nažalost češće na lošu, onda može doći i 29-godišnji (i stariji) bek, štoper, veznjak - u BiH među navijačima obično zajedničkim nazivnikom nazvan "polovnjak" - koji se ne može prodati, ali koji može uzeti otpremninu.
Taj koji dolazi obično jeste bolji od izlazećeg juniora, od nekog mladog talenta iz neke druge premijerligaške ili prvoligaške ekipe, ali obično ne traje duže od jedne ili dvije sezone. I onda, ako "ima para", zamijeni se drugim.
Zrinjski, Sarajevo, Željeznicar i Široki Brijeg su ponajbolji klubovi u BiH i, gledajući širu sliku, najbolji primjeri za sve navedeno, s tim da se mora napomenuti da, ako iko od njih redovno koristi svoje igrače u prvim postavama, onda je to Široki Brijeg koji je i najviše pokazao u Evropi ovog ljeta.
Postava AIK-a na Grbavici (25,3) bila je za više od dvije godine mlađa od Željine (27,8). Postava Zrinjskog u dvomeču protiv Maribora bila je mlađa (27,4 i 26,3 naspram 27 i 27,2). Međutim, Maribor je u u prvom meču imao četiri igrača sa 23 ili manje godina te jednog igrača od 24 godine te u uzvratu pet igrača sa 23 ili manje godina i jednog od 24, dok je Zrinjski u Mostaru imao dva igrača od 24 godine i dva od 23 ili manje godina te isto tako i u gostima.
Široki je podmladio ekipu, posebno prvu postavu, ali je činjenica da je do dolaska Gorana Sablića to bila najstarija ekipa lige, Sarajevo u posljednjih pola godine znatno podmlađuje ekipu, a pred njima je da dokažu da su zaista spremni na to, jer jedan od najtalentovanijih napadača BiH Nedim Hadžić u dvomeču protiv Zarije nije dobio ni minute iako je nominalno drugi napadač ekipe (u uzvratu je improvizirani napadač bio Crnkić pošto Ahmetović nije mogao igrati).
Da se malo osvrnemo na region. Makedonija je na pragu najvećeg transfera u historiji klupskog fudbala. Napadač Rabotničkog 17-godišnji Eljif Elmas će za šest miliona eura preći u turski Fenerbahce. Elmas ima samo 17 godina, ali i 44 nastupa u Prvoj ligi Makedonije.
O izlazećim transferima Srbije i Hrvatske bespotrebno je trošiti riječi, a kao primjer iz regije uzet ćemo i napadača Arminije Bielefeld Slovenca Andraža Šporara koji je prošlog ljeta za 3,3 miliona eura prešao u Bazel koji ga je posudio Arminiji. Zašto je sa tada svoje 22 godine toliko plaćen? Jedan od razloga je valjda taj što je tad imao 108 nastupa i 50 golova u za Olimpiju u kojoj je sa svojih 18 godina bio standardan u prvoj postavi.
Da malo skratimo, na kraju krajeva i čitaoci generalno, jer isti smo narod, vole brza rješenja. Nivo Premijer lige, jedne od najgorih liga u Evropi, ne može podići stariji i iskusniji igrač, onaj koji na evropskom tržištu nije interesantan, a samo takve, neinteresantne, "starije i iskusnije" možemo i dovoditi. Može podići prividno, kao lažna zavjesa, kao naočale u mračnom tunelu, ali kad se podvuče crta, pomaka nema. U intervjuu za naš portal trener Širokog Sablić odlično je poentirao kazavši: "Moramo stvarati igrače, ne možemo čekati na gotov proizvod i na idealnog mladog igrača".
Mladim igračima u ovoj zemlji kvalitet ne može porasti ako se hrane na slamku, a za njihov napredak "para ima", to možete vidjeti po imenima igrača koji su igrali sporednu ulogu u vodećim bh. klubovima, a čija je plata bila jako visoka za naše uslove, nekima je i otpremnina debelo plaćena. To iskustvo igrača koji dolaze najbolje vidimo u junu i julu kada izlapimo brže nego kap vode sa mostarskog asfalta. Barem našim vrlim učenicima koji padaju na popravne nema ko odvlačiti pažnju igranjem u Evropi.
Možda je najbolji primjer pravilnog rada, onog na koji i nismo navikli, u bh. klubovima je Krupa koja je korištenjem mladih igrača, talentovane djece iz okoline Banja Luke i šire, u četiri godine prevalila put od četvrte lige bh. fudbala do četvrtog mjesta u Premijer ligi. Manji pritisak navijača i medija, opuštenija atmosfera i pravilan rad Krupu su lansirali u vrh bh. fudbala već u debitantskoj sezoni u Premijer ligi.
A zašto generalno bh. klubovi ne čekaju mladog igrača? Možda zato što nijedan trener ne može garantovati da će "preživjeti" tri mjeseca na klupi i što vjerovatno nijedna uprava u klubu ne pravi kvalitetan plan duži od dva godišnja doba, jer ko zna koliko će pohlepni interesi pojedinaca potrajati i koliko će pojedinci podnositi visok tlak. Za takav "plan i program" čekanje mladog igrača i nije isplativo.
Ništa novo ovdje nije rečeno, ali ništa novo nije ni napravljeno. I da, kad bi sve ovo bio jedini problem... Ali, od nečeg valja krenuti.
