Safet Zec: Stara jezgra Sarajeva je uništena, umjetnici pokušavaju spasiti grad od primitivizma
Prošle sedmice ste u glavnom gradu BiH organizovali Prvo ulično bijenale grafike "Grafičko proljeće u Sarajevu". Izloge u Ferhadiji i Titovoj već krase grafički listovi najznačajnijih umjetnika iz naše države, a ja vas pitam odakle ideja i šta je cilj?
To je moja misao o Sarajevu. Odavno mi je želja da organizujem bijenale grafike, jer Sarajevo i BiH imaju veoma dugu zanatsku tradiciju. Ako Split ima bijenale, ako ga ima Zagreb ili čak i Livno, onda zašto ne Sarajevo koje ima snažnije stvaraoce u tom području. Sanjao sam o tome da Sarajevo dobije jedno takvo okupljanje, posebno zbog toga što je smjenom gradske strukture primitivizirano. Još jedna manifestacija kao što su SFF, MESS i Jazz Fest je pokušaj da spasimo ovaj grad od primitivizma. Vi znate da su najdirljiviji otpor agresiji pravili upravo umjetnici. U tom sukobu s primitivizmom i seljaštvom koje je uništavalo i poništavalo grad pružali smo otpor poručujući kako stavramo, pravimo pozorište, izložbe... Živjeli smo duhom. Sada Sarajevo postaje turistički grad i atrakcija, a mi to uništavamo jer smo proklet narod. Nažalost, to uništeno ne možemo vratiti.
Ovom manifestacijom željeli ste skrenuti pažnju na umjetničku grafiku, ali i druge zanate koji, nažalost, polako izumiru.
Ovaj umjetnički zanat zapravo je poziv na spašavanje drugih umjetničkih zanata, veličanstvenih u metalu, zlatu, srebru, bakru ili drvetu. Ovdje je na djelu potpuni urbicid, jer smo devastirali staru jezgru grada. Čitava Čaršija sada ne proizvodi, već preprodaje kičeve. To je jedna užasna pojava i ja ne volim tamo ni ići jer je stara jezgra grada izgubila čar i pretvorila se u jedenje i kič. Taj dio grada je imao svoje ulice nazvane po zanatima, danas Sarači nemaju nijednog sarača, a u Bravadžiluku se samo jede. Ovo grafičko bijenale je naša borba da dobijemo prostor i doprinesemo tome da ovaj grad ima manifestacije. Ovdje turisti dolaze i zbog kulture, muzeja, baštine, umjetnosti i treba im pokazati da je ovo sredina koja ima bogatu kulturnu i duhovnu baštinu. Ja plačem za tim. Pogledajte na šta liči Stari grad. Mi smo srušili Baščaršiju i napravili nove radnje koje su sada kulise. To nije taj šarm i način na koji živi ta istočnjačka čaršija i kultura gdje je svaka radnja drugačija.
Da li smo uopće svjesni važnosti umjetnosti i kulture danas? Mislite li da pojedinci, poput vas, mogu pružiti otpor tom primitivizmu i sveprisutnoj komercijalizaciji?
Govor i snaga umjetnosti su tihi i traju dugo. Tužno je što znamo sve o estradnim umjetnicima, a ne posvećujemo pažnju očuvanju naše kulturne baštine. Ako vi ne vodite djecu u muzej, pozorište, na izložbe i koncerte, ako ih ne upućujete da čitaju knjige, pitanje je kada će se oni upoznati o istinskim vrijednostima. U svemu postoje mnogo značajnije, sadržanije i bolje stvari koje ljudi proizvode i ne treba ostati na nekom niskom nivou. Deprimitivizacija traje dugo. Umjetnost je potrebno otkriti pa tek onda zavoljeti. Kada odete u pozorište gdje njih 20-50 izvodi balet ili dramu znajte da su to zaljubljenici u umjetnosti, isto kao i oni koji sjede u publici. To je čitav jedan svijet koji ti je potreban, kao i knjiga, velika muzika, poezija... Mene je nekada nadahnjivalo da uđem u umjetnost, upoznam je i bavim se njom, a danas je to moj život. Ja sam proizvođač tog djela, to je moje uvjerenje i moja strast, to je moje bez kojeg ja ne mogu. Cijela ta priča svodi se na plemenitost i duh čovjeka koji to širi i traži sebi slične. Umjetnost je uzajamna, kao što je ona meni potrebna, tako je nekome potreban moj umjetnički izražaj. Bitno je znati da uvijek postoji dalje i više, jer ne možete završiti s lakim notama, naprimjer. Sve je to lijepo. I Dino Merlin i Halid Bešlić. Ali ne može ti to biti vrhunac, jer sve je to nedovoljno.
Godinama ste gradili karijeru i bili uspješni izvan Bosne i Hercegovine, no ipak ste se vratili ovdje. Šta je to što vas je vratilo kući?
Ja zapravo nikada nisam ni otišao. Moji odlasci bili su isprovocirani, ali to je duga priča. Na drugim mjestima sam morao ponovo da pokazujem svoje radove, da se dokazujem i da dokazujem svoj talent i vrijednosti. Gdje god sam bio, to je bio samo privremeni rad. Sarajevo mi je neizbježna destinacija, adresa. Tu su mi svi, tu je sve moje i gdje god da sam išao glava mi je bila tu. Uvijek sam pokušavao ovdje nešto činiti, ovo bijenale je posljednje u nizu i želja da pokažem da mogu raditi ono što je potrebno. Uvijek treba neko ko će nešto pokrenuti, jer se ništa neće samo uraditi. Raduje me moja pozicija koja i omogućava da to mogu i naravno to što nisam jedini.
Već je općepoznato da ste srcem i dušom vezani za Počitelj gdje također imate svoj atelje. Odakle ljubav prema ovom hercegovačkom gradiću?
Počitelj je moj izbor. Taj stari srednjovjekovni grad je susret i jedan naš nesporazum, jer ga nismo sačuvali ni obnovili. Zavolio sam Počitelj u toj svojoj borbi da uredim te stare kuće i konzerviram ih. Spoznaja da živite u gradu koji je vijekovima stvaran, ali da vidite da je to prisutno dok ispijate kafu u kafeu i živite u kući koja je nakon toliko vremena sačuvana je moja borba. Osam od deset ljudi koji idu u Međugorje bi voljeli prenoćiti u Počitelju jer je taj grad jedan izazov i historijska, arhitektonska ljepota. Ali u Počitelju nema strukture, jer on nije završen. Neshvatljiva je ta politika društva koje voli praviti nove džamije, a dole nam medresa i hamam propadaju. Mi gubimo identitet jer znamo šta je važnije. Naravno, važnije je sačuvati i zaštititi te objekte iz 16. stoljeća te pokazati da su ljudi u tom vremenu i na tom mjestu imali iste potrebe i običaje.
Kako vi komentarišete trenutno stanje u Počitelju, posebno u kontekstu sukoba koji lokalna zajednica ima s izvjesnim Hasanom Veledarom koji je privatizirao desetine objekata od kojih je većina zaštićena?
To je zanimljiva priča. Podatak da je on uredio neke objekte kao što je han koji ne koristi, a svađa se okolo i ne želi da dolaze autobusi itd. je potpuni nesporazum čovjeka kojeg ne razumijem. Enigma je i to što Počitelj nema nekakvog gazdu ili inspekciju koja će doći i reći šta može ili ne može. Taj grad živi dane nesretnog nesporazuma između različitih nivoa vlasti. To je jedan primitivan, necivilizovan bezobrazluk, jer objekt koji ti je neko spremio i ostavio stoji zatvoren.
Šta uraditi s tim gradom muzejom koji je danas grad slučaj. Kako ga dovesti na njegov optimum?
To je jedan kapitalni turistički potencijal kojem je potreban jedan gazda, inspekcije, komisija, policija... Ta medresa koja propada je najljepši i najkomercijalniji objekt unutar tog fantastičnog arhitektonskog mjesta. U tom gradu vladaju potpuni haos i neznanje. Centralni objekti se ne koriste i radi tek nekoliko kafana i kafea. Godinama se borim i ne znam šta je potrebno uraditi.
Na kraju, koliko vam godi spoznaja da su vaša djela vječna i kako biste voljeli ostati zapamćeni?
Toliko je toga. Moja djela jesu raskošna, ali mene zanima više ljudska komponenta s kojom komunicira na ulici, u kafeu, u kući... Ta činjenica da možeš uspravno proći ulicom, dignute glave je najbitnija.
