Književnik Saša Ilić: Aleksandar Vučić ovo ne radi sam, već zajedno sa elitama u susjedstvu
Žiri NIN-ove nagrade obrazložio je da je roman Pas i kontrabas, objavljen 2019. u izdanju Orfelina, kompleksna priča o prošlosti i sadašnjosti i povratak velikoj naraciji, prije nego što je obznanjeno da je autor tog romana Saša Ilić dobitnik ovogodišnje NIN-ove nagrade. U žiriju su Branko Kukić, Marjan Čakarević, Marija Nenezić, Teofil Pančić i Ivan Milenković.
Dan prije dodjele nagrade je grupa pisaca, među kojima su Vladimir Kecmanović, Emir Kusturica i Muharem Bazdulj, uputila pismo javnosti naslovljeno "Bojkot NIN-ove nagrade", obrazloživši da je "žiri sastavljen od stručno i moralno nekompetentnih ljudi, za koje nije jasno po kojem mjerilu su birani".
Saša Ilić u razgovoru za Klix.ba govori o uzajamnom interesu srbijanskog režima i te grupe autora, kroz koji je kanalisan novi udar na nezavisne medije i aktere na kulturnoj sceni, o zagovornicima ideologije krvi i tla i njihovim nasljednicima, o institucijama sastavljenim po njihovim uzusima, kao i o novom romanu "Pas i kontrabas" i književnosti generalno.
Dobitnik ste ovogodišnje NIN-ove nagrade za roman "Pas i kontrabas", čiji je protagonista bivši džez kontrabasista koji glomazni instrument stalno nosi sa sobom. Hoćemo li se kao društva, u svim državicama nastalim raspadom Jugoslavije, ikada osloboditi tereta prošlosti koji, baš kao vaš glavni junak, na određeni način stalno nosimo sa sobom?
Ako bih mogao da odgovorim iz samog romana, a vaše pitanje me navodi na to, onda bih rekao da je taj instrument na leđima mog junaka Filipa Isakovića, zapravo njegov komad Jugoslavije s kojim prolazi kroz život. On je, nažalost, usled ratnih i postratnih tranzicionih trauma, prestao da svira, što je dovelo do zakočenosti života i gubitka kontakta s muzikom i bliskim ljudima. Stoga moj roman prati njegov put od tog gubitka do ponovnog pronalaska instrumenta, muzike, ljubavi, odnosno izgubljene zemlje. No ono što predstavlja jezgro romana Pas i kontrabas, a ujedno i odgovor na vaše pitanje, zapravo je priča o ponovnom ovladavanju prošlošću, i to putem jedne lične, intimne revolucije koju je neophodno izvesti pre bilo kakvog pokušaja pokretanja društvenih promena. Dr Julius, vodič Filipa Isakovića kroz svet Kovinske bolnice i zagovornik ideja italijanskog psihijatra Franca Basaglie, podučava da se tu najpre mora razumeti socijalni i politički kontekst naših nevolja, a da se potom uspostavi jasan odnos prema institucijama, preko kojih država vrši represiju nad građanima. Taj jasan odnos zasniva se na Basaglinom negiranju institucija, što bi značilo njihovu transformaciju, odnosno oslobođenje i vraćanje humanih svojstava onim delovima sistema koji su se otuđili od društva. To je ujedno i proces učenje o Jugoslaviji i onom najboljem što je iz nje proisteklo a što mi, noseći sopstevene terete još nismo osvestili i ne umemo da baratamo takvim velikim nasleđem.
Imali smo priliku da baštinimo međunarodni ugled i simpatije zahvaljujući antifašističkoj zaostavštini iz perioda bivše Jugoslavije, ali su Milošević & co kao prirodna katastrofa protutnjali ovdašnjim geografijama. Da li se još išta iz tih "boljih vremena", usljed nepovoljnih okolnosti na međunarodnoj sceni, da spasiti?
Upravo o tome se i radi. Jugoslavija je bila veća od svih koji su krenuli da je razgrađuju i njeno nasleđe i dan danas traje u mnogim segmentima, bilo da su u pitanju prostori koji se transformišu u Kultur Insele, fabrike i brodogradilišta koja su otišla u ruke privatnika, nacionalni parkovi koji se zagađuju, vodeni i šumski resursi koji se uništavaju, svest o socijalnoj i zdravstvenoj zaštiti koja je ostala u tragovima, ideja sindikalne borbe koja je u rudimentarnim oblicima, osmočasovno radno vreme koje se još uvek sačuvalo u ponekim državnim institucijama; dakle, tragova ima svuda. Trebalo bih ih osvestiti i revitalizovati: iz stanja poraza, kako je to pisao Enzo Traverso, preći u stanje aktivnog delovanja, izvršiti transformaciju energije.
Radnja romana "Pas i kontrabas" dijelom je smještena u psihijatrijskoj instituciji koja, umjesto da liječi, zapravo otežava oboljelima, pa i onima koje smatraju zdravima... Vjerujem da se taj invertirani društveni sistem oslikava na gotovo sve institucije u postjugoslavenskim društvima. Mogu li se one ponovo postaviti na zdrave temelje?
Pogledajmo samo institucije sistema, od parlamenta i vlade, preko univerziteta, škola, bolnica, sudova, gradskih opština, komunalnih preduzeća, sve do mesnih zajednica; reč je o čitavom nizu partijski zauzdanih institucija koje služe za upravljanje glasačkim telom, a ne za ono što je njihova osnovno svojstvo – da budu servisi građana. Možda kod vas nije tako, ispravite me ako grešim. U Srbiji je uglavnom tako kako sam opisao. Vrlo često se događa da se i posao koje institucije treba da obavljaju preinači u hodu, kao što se, recimo, događa sa namenskom industrijom ili čak sa policijom koja više "nije sposobna" da čuva ni samu sebe, već partija na vlasti autsorsuje svoje firme kako bi obezbeđivala instituciju koja je zadužena za bezbednost. Šta nam to govori? Pa pre svega to da su institucije izgubile svoja svojstva a sa njima i ljudi koji tobože obavljaju poslove u njima. Negacija ovakvih institucija je prvi korak u reformi sistema, a taj posao nije nimalo lak i zahteva pobunu jednog dela građanstva koje mora pravilno kanalisati svoju odluku da brani društvo i njegove institucije.
Književnik Filip David, laureat NIN-ove nagrade, kazao je u jednom intervjuu da pripada generaciji koja je vjerovala u snagu riječi. Vjerujete li vi u snagu riječi?
Da ne verujem u snagu reči ne bih se ni bavio pisanjem već možda izgradnjom gondola, što je sada unosan posao u ovim krajevima. No ono što je zaista teško u ovom našem poslu je plasiranje teme u javni diskurs koji se režimski kontroliše kako ne bi došlo do nekakve pukotine ili iskakanja iz kolotečine. Takva jedna pukotina u virtuelnoj stvarnosti pojavila se nedavno u Srbiji, kada su demonstranti na protestima "1 od 5 miliona" upali u zgradu RTS-a. Na trenutak, otvorila se pukotina i svi su tada mogli da vide kako RTS prenosi vesti televizije PINK, što je zapravo najdublja istina o režimu koji je danas na vlasti u Srbiji. Takve pukotine mogu da omoguće i plasiranje tema o nedavnoj prošlosti, migrantima, nasilju nad ženama koje je postalo deo svakodnevice, siromašnima, ugroženima, dakle sve ono što se potiskuje na margine medijski posredovane stvarnosti. Književnost, ako je dobra, takođe može da otvori takvu pukotinu. To su retki dragoceni momenti u kojima susret reči i ljudi može uticati na male promene u svakodnevnom životu.
Ima li književnost uopšte moć da utječe na društvenu zbilju?
Ima ali na zaista duge staze. Od krucijalnih metafora koje književnost oblikuje u nekoj epohi zavisi politička stvarnost koja će uslediti u narednom periodu. Zato bi danas, recimo, trebalo dobro proučiti književnost koja se piše na tlu biše Jugoslavije, a osobito u Bosni i Hercegovini, jer ono najbolje od literature uticaće na naš sutrašnji svet.
Grupa autora, među kojima su Emir Kusturica i Vladimir Kecmanović, je dan prije proglašenja ovogodišnjeg laureata pozvala na bojkot NIN-ove nagrade. Načas je izgledalo kao da su se odnosi promijenili. Jeste li vi, kao kritički glas, postali mainstream, a Kusturica i Kecmanović – margina? Da li se odnosi u kulturnoj politici Srbije uistinu mijenjaju ili je riječ o optičkoj varci?
To vam je kao u onoj Harmsovoj priči, kada skinete naočare – vidite bojkotaše kao levičare i zagovornike društva ravopravnosti i solidarnosti, ali kada ih opet stavite shvatite da tamo ne vidite ništa osim uzajamnih interesa režima i te grupe kroz koju je kanalisan novi udar na nezavisne medije i aktere na kulturnoj sceni. Na vama je da odlučite kojoj ćete slici poverovati. Brisel, recimo, veruje da se radi o prvom slučaju, ja sam zagovornik onog drugog. Možda sam za nijansu pouzdaniji svedok od Brisela, kada je ovaj slučaj u pitanju, budući da sve ovo osećam na vlastitoj koži.
Svjedočimo sve učestalijem iseljavanju ljudi iz svih država nastalih raspadom Jugoslavije i ne mogu da se zapitam kome će ovdašnji književnici pisati za 20-30 godina!?
Migracije su uobičajena pojava od kada je sveta i veka. Ono što je u svemu tome loše je odnos država na migrantskoj ruti prema ljudima koji odlaze trbuhom za kruhom. Ako u bivšoj Jugoslaviji nije dobro, kao što to očigledno nije već decenijama, onda je logično da će se ljudi iseljavati i da će političari nastojati propagandom da prikriju to stanje. Međutim, ovde će se tokom vremena naseliti neki drugi narodi i oni će oformiti neko novo društvo čijom će se arheologijom prošlosti i znanja polako doći i do istine o nestaloj Jugoslaviji. Književnost u tom smislu može mnogo da pomogne, ukoliko budu sačuvane biblioteke i ukoliko bude onih koji mogu da čitaju. No tada neće biti bitno na kom je jeziku tekst napisan, već pre svega šta u njemu piše.
Srbija još uvijek nije riješila odnose s Kosovom, a sve su lošiji odnosi i s ostalim susjedima, o čemu svjedoče i goruće političke krize u Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini. Kako ocjenjujete ulogu Aleksandra Vučića? Je li on, kako se sam predstavlja, faktor stabilnosti ili svjesno destabilizira regiju održavajući živim velikodržavni projekt iz devedesetih?
Mnogo sam pisao o režimu Aleksandra Vučiča i njegovim manipulativnim metodama, propagandi, represiji i odnosu prema susedima. No ono što danas mogu da kažem je činjenica da on to ne radi sam, već u sadejstvu sa elitama susednih država a sve pod patronatom EU. Kada se pogleda šira slika, na karti Evrope možemo naći mnogo zemalja koje funkcionišu slično, kao stabilokratije odnosno neliberalne demokratije, koje bez problema funkcionišu u EU. Dakle, neophodno je proširiti sliku i videti kako lokalne političke elite funkcionišu koristeći evropske fondove. Ono što danas vidimo je zapravo enormno bogaćenje političke elite, njeno odvajanje od građana. Usled tog procesa, produžavanje ostanka na vlasti postaje imperativ politika koje se vode, što je opet u dubokoj simbiozi sa uzurpacijom institucija sistema. Dakle, pravi velikodržavni projekti koji se sada izvode tiču se ekonomskog uspona vladajuće partijske klase i rapidnog osiromašenja građanstva. Uzmimo samo primer Srbije i Crne Gore. Sve ostalo je zabava za mase. U tom smislu, zanimljivo je pratiti šta će se događati s tim procesom na Kosovu, sada nakon formiranja Vlade Aljbina Kurtija.
Ima li napretka za Srbiju, pa i druge države nastale raspadom Jugoslavije, bez lustracije odgovornih za politiku zločina koji su počinjeni devedesetih godina?
Vreme za lustraciju je nažalost propušteno. Mnogi koji su morali da budu lustrirani odavno su mrtvi, a njihovi naslednici su sada "ugledni" građani ovih društava, obezbeđeni za narednih hiljadu godina. Zločinci su nekažnjeni odživeli svoje živote ili su već stari, zagovornici ideologije krvi i tla su otišli u fade out, sada su na sceni njihovi naslednici koji neprestano govore o reformama i EU. U biti, pomaci su mizerni, mesečne plaće su mizerne, institucije su zarobljene a svako ko se buni protiv takvog stanja biva izložen medijskoj i institucionalnoj represiji. Zato je neophodno da se nakon toliko godina uspostavi internacionalna solidarnost i otpor. Pogledajte svet oko sebe: korporacije, političke elite i mafije odavno su već napravili prekogranične saveze.
Kritički se odnosite prema vlastima Srbije, naročito u pogledu istine o ratovima 90-ih. Da li vjerujete da će doći dan kada će institucije Srbije, uz ovaj ili neki novi sastav vlasti, priznati presude međunarodnih sudova o počinjenom genocidu u Srebrenici?
Do toga će neminovno doći ali ne sa ovom vlašću niti sa onom koja će doći posle nje. Znam da se u Bosni i Hercegovini mnogo očekivalo od Aleksandra Vučića na početku, kada je stvoren ružičasti balon od sapunice oko njega kao "novog Đinđića", ali taj balon je brzo pukao i pred nama je ostao radikal u svom punom kapacitetu, naravno sa potkupljenim horom intelektualaca koji ni danas ne prestaje da nas ubeđuju kako se i u pravcu suočavanja sa nasleđem devedesetih uradilo mnogo, a zapravo je došlo do potpune blokade tog procesa i prenošenja krivice na političke snage koje su srušile Miloševićev režim.
Biografija
Saša Ilić je rođen 1972. u Jagodini, a objavio je tri zbirke priča ("Predosećanje građanskog rata", 2000; "Dušanovac, Pošta", 2015; "Lov na ježeve", 2015.) i dva romana ("Berlinsko okno", 2005. i "Pad Kolumbije", 2010.). Pisao je za časopis Reč, a osnivač je podlistka Beton koji su objavljivale dnevne novine Danas. Roman "Berlinsko okno" bio je u užem izboru za NIN-ovu nagradu, a "Pad Kolumbije" Ilić je povukao iz konkurencije 2010. godine.
