Benjamin Čengić o urbanoj umjetnosti: Murali, predstave i film kao oružje za promjenu
Umjetnost je oružje za zagovaranje promjena, ali je ne treba ograničiti na društveno-korisnu dimenziju
Pulitzerom nagrađeni tekst potpisuje Ayad Akhtar, a radnja ove američke drame se vrlo lako može smjestiti u bosanskohercegovačko ili bilo koje drugo društvo u svijetu, kaže naš sagovornik.
"Već nekoliko godina radim na filmu, nikad nisam imao priliku vidjeti kako nastaju glumačke uloge i kako likovi oživljavaju. Gledati ove ljude kako rade i genija poput Dine kako ih oblikuje je divno iskustvo kojem se zbog svojih obaveza tokom proba nažalost ne mogu u potpunosti posvetiti. No svakako sam vrlo sretan što sam dobio poziv od Udruženja Kontakt da radim produkciju na ovom projektu", govori.
U predstavi, u kojoj uloge tumače Ermin Bravo, Maja Izetbegović, Boris Ler, Snežana Bogićević i Lazar Dragojević, publika će pratiti glumce kako se bave aktuelnim društveno-političkim temama kao što su islamofobija i pitanja rasnog, vjerskog i nacionalnog identiteta. Sve ovo dovodi do vrlo važnog pitanja, koliko je važno da se pozorište, ali i generalno umjetnost, bave ovakvim temama?
"Umjetnost kao duhovna ljudska djelatnost ima dosta različitih ciljeva. Jedan od njih je itekako stvaranje boljeg mjesta za život svih ljudi. Bavljenje socijalnim problemima i društveno-političkim temama, kako nazivate, je zasigurno način umjetnosti da postigne taj cilj. Stoga, rekao bih da danas nije samo važno, već neophodno da umjetnost govori o ovim stvarima", odgovara Čengić.
Svaku vrstu umjetnosti moguće je koristiti kao oružje i pokušati njom iskazati stavove, boriti se i zagovarati promjene, ali se ona nipošto ne smije ograničiti samo na društveno-korisnu dimenziju, ističe. No ne treba generalizovati, jer u politici i vlasti sigurno ima onih koji vole da "konzumiraju" umjetnost u jednom ili više njenih oblika.
"Oni sigurno razmišljaju o njoj i porukama koje im se šalju. Ipak, moguće je da se ne pronađu odgovornim pa zato nemaju potrebu da reaguju i pokušaju nešto promijeniti. Možda i pokušavaju, ali su u velikoj manjini pa ne mogu ništa promijeniti, možda se dešava neki treći scenarij... Kako god, poruke umjetnika nažalost često nemaju velikog utjecaja na politiku", kaže.
Čengić ističe kako je kroz rad naišao na veliku podršku državnih institucija te kako im je na tome neizmjerno zahvalan. Ipak, svjestan je da država na svim nivoima nema sluha za umjetnost, te da u našem društvu važi teza da je "umjetnost luksuz, nepotrebna je i bez nje se može živjeti".
"Zbog toga država svoje resurse minimalno ili nikako ne usmjerava u kulturu. Svjedoci smo da velike kulturne institucije nemaju podršku države, kako bi je onda individue mogle imati?", pita.
Jeste li zato "Osramoćene" smjestili u baštu Zemaljskog muzeja BiH? Slažete li se sa Borisom Lerom da je to svojevrsni apel za pomoć ovoj kulturnoj instituciji?
"Apsolutno! To je jedna od najznačajnijih institucija kulture u našoj državi koja ima stvarno nevjerovatnu zbirku eksponata, zaposlene stručnjake i intelektualce koji rade velike stvari za istraživanje i očuvanje naše baštine. To je institucija koja trenutno ne može živjeti od svojih prihoda i neophodno je da je finansira država", govori.
Ipak, umjetnost i kultura su na margini i to najbolje pokazuje da živimo u neobrazovanom društvu, kaže Čengić: "Nedavno sam pročitao nešto s čim se apsolutno slažem: 'Biti obrazovan nije isto kao biti školovan'. Lako je završiti fakultet, sve je više edukovanih ljudi, ali obrazovanih nam još uvijek nedostaje. Često postavljam sebi pitanje, a ne mogu doći do odgovora - Da li su kultura i umjetnost na margini zato što smo neobrazovani ili smo neobrazovani zato što su kultura i umjetnost na margini?".
Urbana umjetnost: Murali i grafiti na ulicama Sarajeva
No uprkos svemu, umjetnost nastavlja živjeti u Sarajevu, što je jasno vidljivo i po sve većem broju murala u gradu. Iscrtavanje murala spada u posebnu vrstu urbane umjetnosti, kaže Čengić, a njom se nažalost ne bavi veliki broj sarajevskih umjetnika. Prisjeća se prve polovine 2019. godine, kada je u centru grada nacrtao mural Davorina Popovića.
"Bilo je to lijepo iskustvo ukrašeno lakoćom stvaranja i nanošenja boje na zid. Iscrtavanje murala je iscrpljujući fizički posao koji se radi do osam sati dnevno. Ali kada završite jedan takav zid, prije svega osjetite olakšanje, ponos, a onda, kao u mom slučaju, stižu i samokritičnost i razmišljanja 'trebao sam onu liniju malo tanje izvući...'", kroz smijeh govori.
Pjevačev mural je jedan od najznačajnijih u gradu, ujedno je i svojevrstan spomenik liku i djelu ovog umjetnika. Osvojio je simpatije građana i turista, što je dodatna potvrda da naše društvo najčešće pozitivno reaguje na murale.
"To je i sasvim logično jer on kao forma prekriva veliku površinu (najčešće siv i oronuo zid) različitim, u slučaju sarajevskih murala, najčešće vedrim bojama. Samo količina i igra boja je dovoljna da izazove emociju u svakom gledaocu, a ukoliko je sadržaj murala i njegova poruka pritom 'lijepa', gledatelj će biti zadovoljan", kaže.
U Sarajevu je trenutno vrlo mali broj umjetnika koji se bave ovom vrstom urbane umjetnosti, ali je generalno malo i onih koji se bave crtanjem grafita, u tu subkulturu se može svrstati svega 30 ljudi.
"Grafiti su tu u najlošijoj poziciji jer ih ljudi vide kao obične škrabotine na zidu - što i nije baš predaleko od istine. Grafit u smislu kakvog ga mi stvaramo predstavlja pseudonim osobe ili ekipe koja ga crta. Oni su poprilično zatvorena forma jer funkcionišu unutar svoje subkulture. Osoba koja ne crta grafite vrlo teško može procijeniti koji je grafit zaista dobar, a koji ne. Grafiti su za grafitere, a ostali ljudi su kolateralna publika", govori Čengić.
Saradnja sa Belmom Tvico-Stambol i planovi za naredni period
Čengić je nedavno započeo saradnju sa dizajnericom Belmom Tvico-Stambol te je u bašti njenog studija nacrtao mali mural. Inspiraciju je pronašao u Belminim kreacijama, odakle je posuđivao elemente i komponovao ih na zidu. Na sredini murala je ženska figura u pozi koja umjetniku predstavlja slobodu.
"Naša saradnja će se nastaviti u budućnosti jer sam je uspio nagovoriti da oslikamo cijelu baštu, a postoji mogućnost i saradnje u okviru Belminog medija. Moram reći da je to bila jedna od najljepših saradnji i da sam jako sretan što sam imao priliku upoznati i raditi sa tako divnim ljudima", kaže.
Naposljetku ističe kako za naredni period ima mnoštvo planova, čak puno više nego što može stići ostvariti. U narednom periodu će pokušati pronaći sredstva za snimanje dokumentarnog filma, više će se baviti urbanom umjetnošću, a ljeto planira provesti putujući i oslikavajući murale širom Bosne i Hercegovine.
"U dva grada ćemo realizovati i male festivale grafita. U pripremi je i škola ulične umjetnosti koju planiram pokrenuti u jesen ukoliko nas opet ne napadne pandemija", zaključuje.
