"Mislim da svijet bez pozorišta ne bi ni postojao, jer pozorište je tu otkad postoji čovječanstvo. Kada ne bi bilo pozorišta i kulture ljudi bi bili na nivou domaćih životinja", rekao je u razgovoru za Klix.ba Aleksandar Stojković, glumac i umjetnički direktor NPRS-a.
On je dodao da o glumcima postoje razne predrasude, ali da su oni, bez obzira na sve, potpuno isti kao i svi ostali ljudi.
"Naš posao je specifičan i prilično je težak. Dobar dio ljudi ne shvata ovo čime se mi bavimo i misle da smo neki čudaci. Ipak, za sve postoji jednostavno objašnjenje a to je da mi jako volimo svoj posao, za njega živimo i apsolutno mu se predajemo. Zato i jesmo uporni u tome da gluma istraje", objasnio je Stojković.
Po njemu je gluma i profesija i život, a da bi čovjek zaista postao glumac on mora da se saživi s pozorištem i da se u njemu osjeća kao kod svoje kuće
"Mi glumci većinu vremena provodimo u pozorištu, čak i kada nemamo predstave i probe. Družimo se, razgovaramo, kolege su nam kao članovi porodice", rekao je Aleksandar.
Objašnajvajući šta je to gluma on je citirao pokojnog velikana domaćeg glumišta Zorana Radmilovića, koji je rekao da glumci glume jer vole da ih drugi gledaju.
"Lijep je osjećaj kad znate da je u sali veliki broj ljudi koji vas s pažnjom gledaju i da ste vi na sceni nešto važno. Naravno ovo za sobom vuče i veliku odgovornost jer publika mora da povjeruje da ste vi zaista taj lik kojeg u tom trenutku tumačite", rekao je ovaj popularni banjalučki glumac, koji je poznat i po zapaženim filmskim ulogama.
Glumci nose pečat odgovoronosti
Njegova starija kolegica Svetlana Tanja Popović rekla je da bi svijet bez pozorišta bio zakinut za ogromno zadovoljstvo i punjenje baterija.
"Glumci na sceni popunjavaju onaj dio zbiljskoga prostora koji je prazan i koji se valjano može ispuniti samo kroz likove, situacije i priče koje mi na poseban glumački način prikazujemo", rekla je Svetlana, koja je cijeli svoj život provela na pozorišnim daskama.
Ona je mišljenja da u nekim segmentima života glumci jesu drugačiji od drugih, jer gluma je težak posao koji glumca vremenom mijenja.
"Mi smo velika djeca. Veseli smo, nekad laki, nekad teški. Ipak, glumci su ovim poslom istureni u javnosti i zbog toga pripadaju vrsti javnih ličnosti koji tokom svoga života nose pečat odgovornosti", rekla je ova iskusna glumica.
Ona je naglasila da nije zadovoljna statusom pozorišta u našem društvu, te da sumnja, kada bi nekim čudom mogla vratiti vrijeme, da bi ponovo izabrala glumačku profesiju.
"Ako gledate kroz historiju unazad 100 godina pozorište na ovim prostorima nikada nije dobilo adekvatno mjesto u društvu. Koliko još vremena treba da prođe da bi neko shvatio koliko je pozorište bitno, ne znam. Razlika između pozorišta u zapadnim zemljama i kod nas je što su oni praktičniji i na pozorište gledaju kroz finansijsku stanu, dok se mi pozorištem bavimo uglavnom iz ljubavi", tvrdi Svetlana Popović.
Glumica rješenje vidi u tome da ljudi koji vode ovu državu moraju da shvate da u kulturi ima novaca.
"Pozorište ne samo da je na margini nego je čak i nipodaštavano od ljudi koji bi trebalo da se brinu o kulturi ove države. Mislim da je generalno status pozorišta u svim državama nastalim raspadom bivše Jugoslavije katastrofalan", rekla je Svetlana.
Pozorište je stvorilo civilizaciju
Njen kolega Dragoslav Medojević, koji se glumom bavi tri decenije, tvrdi da bi svijet bez pozorišta bio bi siromašan.
"Mislim da pozorište mnogo znači čovječanstvu. Ono je na kraju krajeva i napravilo civilizaciju i sve ove turbulencije kroz historiju su pokušavale da pozorište unište, međutim pozorište je opstalo i trajaće dok je svijeta i vijeka", kaže Medojević.
On je mišljenja da su svi istinski umjetnici, pa tako i istinski glumci, drugačiji od drugih ljudi.
"Glumci imaju sposobnost da žive tuđe živote. To su životi nekih imaginarnih likova koje tumačimo. I mislim da je tu osnovna razlika koja nas čini onakvim kakvi mi jesmo", rekao je Medojević.
Poredeći glumce sa drugim umjetnicima on je kazao da iza drugih umjetnika ostaju neka materijalna djela i nešto što će se kroz vijekove podsjećati na njih, dok iza glumaca ostaju samo požutjele fotografije i novinski članci.
Dragoslavu pozorište mnogo znači i ono je jedini prostor u kojem može da prepozna i spozna samoga sebe.
"Pozorište je moja druga kuća. Ono je potpuno u meni i ja ne bih mogao da zamislim život bez pozorišta. Pozorište bez mene, naravno može", šaljivo je zaključio Medojević.
Njegov mlađi kolega Ljubiša Savanović, koji je nekada bio i umjetnički direktor NPRS-a, tvrdi da bi svijet bez pozorišta bio nepojmljiv.
"Pozorište ne čine samo zgrade i glumci, ono je mnogo više od toga", objasnio je Savanović.
On glumce dijeli na one koji imaju potrebu da nešto kažu i da se umjetnički izraze i na one koji misle da će bavljenjem glumom moći da se okoriste na bilo koji način.
Savanović kaže da se takoreći slučajno počeo baviti glumačkim zanatom, ali da je vremenom toliko uronio u taj posao da više ne bi mogao zamisliti sebe da radi nešto drugo.
"Pozorište me interesuje na sve moguće načine, tako se i bavim njime, od organizacije do glume", tvrdi ovaj mladi glumac.
Objašnjavajući koliko je gluma ozbiljan posao Savanović se prisjetio svoje profesorice glume sa akademije, Jelene Trepetove.
"Ona nas je učila da kada glumac izađe na scenu ima jednaku odgovornost kao što je ima i hirurg prilikom operacije. Kasnije, kao profesionalni glumac, shvatio sam ozbiljnost ove profesije. Zaista, ako glumac nema šta da kaže i ako nema stav, ne bi trebao ni da izlazi na scenu", rekao je Savanović.
Govoreći o tome da li postoji gluma izvan pozorišta, on je kazao da u našem društvu postoje glumci mnogo bolji od pozorišnih glumaca.
"Naši političari su nas pretekli. Po načinu da nas već godinama vode kao ovce i efektu njihove moći ubjeđivanja, može se reći da su oni mnogo bolje izučili ovaj naš mimikrički zanat", rekao je s osjehom Ljubiša Savanović.
