Kako se Hollywood pretvorio u jeftinu televizijsku priredbu
Mi djeca s kolodvora u L.A.-u
Noć koja ujedinjuje film i televiziju, taj neodoljivi predmet želje svakog radnika u filmskoj industriji, održana je po 93. put, pokazujući nervozu industrije zabave, koja trpi nesagledive posljedice pandemije. Otkazane premijere, prazna kina i anksioznost koju stvara dominacija Netflixa pokušali su sakriti iza svečanih haljina i blještavih osmijeha, pokazujući rasulo američke politike. Hinjenje sreće s kolodvora u L.A-ju u gomili lampiona i cvjetnih aranžmana konačno je pokazalo pravo lice posrnule zabavljačke industrije, gdje ljudi ostaju bez poslova, baš kao glavna junakinja filma "Nomadland", apsolutnog pobjednika večeri, ili baš kao u nedavno snimljenom "govoru" Toma Cruisea, koji urla na setu filma zbog nepoštivanja epidemioloških mjera.
O filmskim favoritima pandemijske godine govorilo se mjesecima pred objavu nominacija. "Nomadland" Chloe Zhao je očekivano najbolji film godine, jer je to prikaz pravog, skrivenog lica današnje Amerike u kojem na hiljade beskućnika preživljava do sljedećeg honorarnog posla, obroka ili stajališta na kojem će se besplatno parkirati i prenoćiti u kombiju. Već nakon pobjede ovog filma u Veneciji u septembru govorilo se da će Frances McDormand osvojiti svog trećeg Oscara i, naravno, bolji poznavaoci prilika u Hollywoodu bili su sigurni u to i govorili da će i redateljica Zhao ispisati historiju i ponoviti uspjeh Kathryn Bigelow, prve žene koja je osvojila Oscara za režiju.
S druge strane, Anthony Hopkins je ispisao historiju kao najstariji glumac koji je dobio Oscara u 83. godini, za ulogu u filmu "Father", u kojem igra dementnog starca, trideset godina nakon što je dobio Oscara za izvedbu Hannibala Lectera. Najveće prevareno išekivanje se dogodilo u slučaju kategorije za najbolju glumicu, gdje su se svi nadali kako nepravda prema jednoj od najboljih glumica svih vremena s osam nominalcija i nijednim Oscarom može biti ispravljena. Glenn Close nije osvojila kipić za brutalno dobru ulogu u filmu "Hillbilly Elegy", ali se to dogodilo vremešnoj Yuh-Jung Youn za film "Minari", o borbi za opstanak i lovu na američki san jedne porodice južnokorejskog porijekla.
Strah od Netflixa demonstrirana je potpunim fijaskom filma "Mank" Davida FInchera, koji je imao najviše nominacija. Na njega se mnogo računalo, s obzirom na to da govori o tome kakve je sve muke prošao Herman Mankiewicz pišući scenarij za jedan od najboljih filmova u historiji filma "Građanina Kanea" Orsona Wellesa.
Najveće razočarenje ipak se dogodilo Bosni i Hercegovini, koja se sinoć nadala da će iz usta prezenterke Laure Dern čuti pitanje "Kuda ideš, Aida?". Očekivano, Oscar za najbolji internacionalni film je otišao u Dansku i filmu "Another Round", priči o eksperimentu sredovječnih muškaraca, koji vjeruju da iz depresije modernog doba mogu izaći ako u njihovoj krvi bude stalno prisutno pola promila alkohola. "Djeca s kolodvora u L.A-u" konačno su pokazala kako stoljetna historija Oscara zapravo najveće priče plete oko onih imena koja ovu nagradu nisu nikada dobila, kao što Oscara nisu dobili ni Hitchcock niti Orson Welles.
Zapad koji se okreće budućnosti (koje očito nema) vidi preživljavanje u alkoholizmu, pa je "još jedna tura pića" dovoljna ne samo da se prestane baviti prošlošću nego i da zaboravi trenutke sadašnjosti. Situacija između danskog i bosanskog filma podsjeća upravo na ono o čemu je film Jasmile Žbanić progovorio, a to je indolentnost Zapada i potpuna (danska ili holandska) paraliza u trenutku kada nam se nameću kao oni koji bi nam trebali govoriti šta da radimo sa svojim životima.
Kuriozitet same ceremonije dodjele jeste da je rađena pod producentskim nadzorom Stevena Soderbergha, reditelja o činjem se epidemiološkom trileru "Contagion" iz 2011. godine najviše govorilo u protekloj godini. Sve su prilike da smo dobili još jedan epidemiološki triler u kojem je, a možda je i bilo vrijeme za to, izvršena subverzija na američki san i najveću svjetsku tvornicu snova - Hollywood.
