Život u Centru za rehabilitaciju ovisnika u Smolući: Borba iz koje se može izaći kao pobjednik

Kroz naš razgovor nam priča da je imao veoma teško djetinjstvo. Dijete je razvedenih roditelja, a loše okruženje i društvo su ga uveli u svijet droge.

Kaže nam da je u drogi prvenstveno vidio utjehu, a nakon šest godina obrazloženje zbog čega se drogira, ni sam sebi nije mogao dati.

"Drogom sam 'ubijao' sve svoje probleme. Kada mi je glava prepuna problema nadrogiram se i sve mi postane 'ravno', ali sam zapravo tonuo u sve veće probleme. Količine droge su se konstantno povećavale, a zadnjih mjesec dana sam od kuće odlazio po deset, petnaest dana", priča M.S. u ispovijesti za Klix.ba.

Za njegovu ovisnost nisu znale majka i djevojka, a kada im je priznao s kakvim se problemom susreće te upoznao s načinom na koji ga želi riješiti, dobio je bezuslovnu podršku.

"Samoinicijativno sam krenuo na rehabilitaciju i ako Bog da vjerujem da ću i uspjeti. Prije dolaska u centar bio sam na detoksikaciji u Zenici. Perfektno sam dočekan u Smolući, uposlenici su veoma stručni, razumiju moj problem i to su ljudi koji ti žele pomoći. Ovdje su nam dolazili i bivši štićenici koji već dugo vremena apstiniraju i po njima se vidi da su dobili adekvatnu pomoć", ističe ovaj 20-godišnjak.

Pred njim je još 10 mjeseci borbe sa samim sobom, a on izražava nadu da će uspjeti izaći kao pobjednik, kao i ostalih 12 štićenika koliko se trenutno nalazi u ovom centru.

"Svako ko želi da se izliječi prvo mora sam sebi priznati ko je i šta je, a to je najteže. Psihički je veoma žestoka borba, ali ko misli da može biti iskren i realan prema sebi, sigurno može pobijediti", nastavlja M.S.

Prijateljska atmosfera

O ovisnicima se 24 sata dnevno brine osoblje centra koji u Smoluću dolaze na bazi dobrovoljnosti. Njihov dan je ispunjen u cijelosti, a atmosfera je prijateljska. Skupa doručkuju, ručaju i večeraju, rade u voćnjacima, pčelinjacima i plastenicima, uređuju vanjski i unutrašnji prostor...

Psihoterapeut Samir Hodžić sa štićenicima radi već 12 godina, a kako je rekao u razgovoru za Klix.ba, dolazak u ovu terapijsku zajednicu je jednostavan.

Izuzetno je bitan jednomjesečni period adaptacije s obzirom na to da ovisnik iz svijeta droge dolazi u jedan novi sistem vrijednosti, pravila i ponašanja.

"Najlakše nam je kada nam osoba dođe iz zavoda za bolesti i ovisnosti iz Sarajevskog ili Zeničko-dobojskog kantona gdje je bolnički pripremljena, odnosno oslobođena od fizičke potrebe za drogom. Međutum, nemaju svi mogućnost da prođu kroz bolnički tretman te nam dolaze osobe koje su npr. jutros uzele drogu i tada se suočavamo sa dvosedmičnim psihičkim i fizičkim krizama. To je mukotrpna borba u kojoj se na sve moguće načine pokušava pomoći osobi u izdržavanju apstinencijskog sindroma", kaže nam Hodžić.

Ukoliko osoba nakon tog perioda odluči ostati u ovoj zajednici slijedi intenzivan višemjesečni proces rehabilitacije i resocijalizacije u kojem se koriste četiri oblika aktivnosti - psihološka podrška, okupaciona terapija, radna terapija te duhovna, odnosno religijska terapija.

"U svim terapijskim zajednicama, kako kod nas, tako i u svijetu, oblik duhovnosti je obavezan, a na štićeniku je kako će ga on ispoljavati. Ovdje također imamo sportske te aktivnosti koje štićenici mogu sami ili uz našu pomoć isplanirati. U trenucima kada im na raspolaganje stavimo da sami kreiraju svoje slobodno vrijeme, vidimo koliko su spremni za iskorištavanje tog vremena nakon izlaska iz terapijske zajednice", nastavlja psihoterapeut.

Svaki ovisnik teško da sebi želi priznati da je u problemu, a Hodžić ističe da pretežno čekaju zadnji trenutak za odlazak na liječenje.

To se uglavnom dešava u trenucima kada su već svi digli ruke od njih te kada ostaju bez novca ili nekih drugih mogućnosti za dolazak do dnevne doze droge.

Prema dosadašnjim iskustvima, u ovaj centar uglavnom dolaze osobe starosti oko 30 godina, uz ovisnički staž od sedam godina. Bilo je svakako izuzetaka koji su u svijetu droge proveli deset do 15 godina, uz korištenje heroina za koji im je dnevno trebalo po 150 konvertibilnih maraka.

Neizostavan problem je i segment recidiva koji je zabilježen i u ovom centru. Zbog svog posustajanja, nekoliko štićenika već je po dva puta boravilo u terapijskoj zajednici kod Lukavca.

"Brojne su okolnosti koje za štićenika mogu biti otežavajuće, ali ako se sa osobom uspije napraviti rezultat kroz terapijski proces, sve te stvari se mogu prebroditi", navodi Hodžić.

Inače, Centar za rehabilitaciju ovisnika o psihoaktivnim supstancama osnovali su Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini i Vlada Tuzlanskog kantona. Oni također finansiraju rad ove ustanove, međutim, prema riječima direktora centra Mevludina Joldića, ta sredstva nisu uvijek dostatna za sve potrebe.

"Svi zaposlenici nekada čine i nadljudske napore kako bi odgovorili svim zahtjevima koji nam se nameću. Ovdje je riječ o specifičnoj socijalnoj kategoriji bh. društva te zbog toga nam je potrebna pomoć šire društvene zajednice. Proces liječenja najvećim dijelom je besplatan, a manji dio novca subvencioniraju roditelji štićenika i on se odnosi za njihove lične potrebe u smislu kupovine određenih proizvoda", kaže nam Joldić i naglašava da je u centru 2017. ukupno boravilo 47 štićenika, od kojih je 18 bilo na cjelogodišnjem tretmanu.

Pomoć u funkcionisanju ovog centra svojim radom pružaju i sami štićenici, s obzirom da plodovi zasijanog voća i povrća u vrtu ili plastenicima predstavljaju važan dio njihove ishrane.

Potrebno i žensko odjeljenje

Kapacitet centra koji je naminjen za muškarce iznosi 20 kreveta. Potreba za osnivanjem ženskog odjeljenja postoji već nekoliko godina, međutim, zbog nemogućnosti iznalaska finansijskih sredstava ovaj odjel još uvijek nije zaživio.

"Prema pozivima koje dobijamo broj muških i ženskih ovisnika skoro pa da se izjednačio, ali mi prema ženskoj populaciji sada jedino možemo savjetodavno postupati", ističe Hodžić.

Ovisnost predstavlja problem koji je moguće riješiti jedino dugoročnim boravkom u terapijskim zajednicama. Kod ovisnika je ključna promjena ranijeg stila života, a u Smolući kroz ovaj proces štićenici u prosjeku prolaze sedam mjeseci.

U proces liječenja svo vrijeme aktivno mora biti uključena i porodica ovisnika koja će mu po izlasku iz terapijske zajednice biti bezuslovna podrška, a naši sagovornici sugerišu i da šira društvena zajednica mora imati više sluha za ovu kategoriju našeg društva od koje nikako ne smijemo okretati glavu.