Mirni Pejić iz Banovića prije deset godina dijagnostirican je dijabetes tip jedan i od tada traje borba ove 18-godišnjakinje koju su nedavno od smrti dijelili samo trenuci.
U razgovoru za Klix.ba kaže da u samim počecima nije bila svjesna činjenice da je riječ o neizliječivoj bolesti, smatrala je da će vremenom isčeznuti, međutim realnost je sasvim surovija. Naime, osobe koje jednom počnu s apliciranjem inzulinske terapije, to će morati činiti do kraja života.
"U samim počecima mi je bilo izuzetno teško nositi se s tim, jer sam ranije vodila mnogo drugačiji život. Otežavalo mi je normalno funkcionisanje u školi, bojala sam se kako će moje društvo reagovati, ali kako sam vremenom odrastala tako je raslo i moje samopouzdanje" kaže Mirna za Klix.ba.
Oboljeli od dijabetesa tipa jedan, kao naša sagovornica, nemaju prirodnog lučenja inzulina. Betaćelije gušterače su u potpunosti uništene i oni do kraja života moraju uzimati vještački inzulin, koji se u zavisnosti od potreba aplicira nekoliko puta dnevno.
Posebno moraju biti edukovani o tome šta jedu, odnosno voditi računa o ishrani u smislu da moraju znati tačno koliko su ugljikohidrata unijeli za svaki obrok, koliki je faktor osjetljivosti, koliko jedna jedinica inzulina pokriva grama ugljikohidrata...
Mirna danas ističe da vodi savim normalan život kao i svi njeni vršnjaci, s tim da je njena prehrana znatno specifičnija.
"Moja ishrana je reduciranija u odnosu na sve ostale građane, iako mi to ne predstavlja nikakav problem, jer sam se godinama bavila sportom, trenirala sam boks, a sada svakodnevno idem u teretanu, gdje treniram aktivno. Prvenstveno zbog sebe vodim računa o ishrani, a onda zbog dijabetesa. Svjesna sam posljedica koje dijabetes sa sobom nosi, ukoliko se ne budem pridržavala režima ishrane. Naprimjer, kada je riječ o slatkišima, mi koliko ih pojedemo u istoj tolikoj mjeri moramo pokriti inzulinom. Bitno je znati dobro preračunati ugljikohidrate i sve kalorije pretvoriti u inzulin i na taj način šećer će vam biti adekvatno regulisan", navodi Mirna.
Ukoliko pacijent ne vodi računa o adekvatnom unosu jedinica inzulina u organizam, neizbježne su komplikacije u vidu hiperglikemije i hipoglikemije.
"Nedavno sam imala problema sa izuzetno niskim nivoom šećera u krvi, a iz teške hipoglikemije sam se jedva izvukla, odnosno jedva sam ostala živa. Postoje trenuci u životu kada mi jednostavno ne možemo reagovati, jer koliko god inzulina da unesemo, tijelo reaguje drugačije. Jučer mi je šećer iznosio 30 i to zbog začepljenja igle u inzulinskoj pumpi", dodaje ova učenica četvrtog razreda srednje škole.
Osim što osmijehom i treningom u teretani prkosi dijabetesu u ovom mukotrpnom životnom putu Mirni veliki vjetar u leđa daju porodica i prijatelji.
"Njima ne predstavlja nikakav problem moj dijabetes. Svi su upućeni u to, a članovi moga društva išli su sa mnom na edukacije, znaju mi izmjeriti šećer i pomoći u teškim situacijama", dodaje Mirna.
S druge strane, većina roditelja nalazi se u stanju šoka i očaja nakon saznanja da njihovo dijete boluje od dijabetesa. Među takvima je bila i Mirnina majka Alma za koju svaki dan sa sobom nosi novu borbu.
Priča nam da stanje dodatno usložnjava i teška ekonomska situacija s kojom se suočava većina građana naše zemlje.
"Situacija je teška za zdrave ljude, a onda samo možete zamisliti kako je onima koji moraju voditi računa da imaju dovoljno proteina, masti, mesa, voća, povrća... Sve je to izuzetno skupo, a mi se snalazimo onako kako znamo i umijemo", dodaje Alma.
Problem dijabetičarima predstavlja i nabavka trakica za mjerenje nivoa šećera u krvi. Roditelji svojoj djeci za ovo medicinsko sredstvo mjesečno moraju izdvojiti u prosjeku 150 konvertibilnih maraka.
"Oni roditelji koji ne mogu priuštiti svojoj djeci trakice, inzulin su znali davati napamet. Jako je teško jer je to sve skupo, a zbog stanja kakvo jeste, proizvođači cijenu znaju stavljati i 300 puta veću u odnosu na realnu. Sve to može izazvati značajne komplikacije koje dovode do oštećenja bubrega, oboljenja jetre, srca, krvnih sudova... Nažalost, tada je kasno, a nama bi mnogo značilo kada bi naša djeca imala dovoljan broj trakica, inzulinske pumpe, senzore za mjerenje nivoa šećera u krvi i slično", nastavlja Alma.
Nažalost i ovu kategoriju u Bosni i Hercegovini nerijetko prate stigma i diskriminacija. Sredina dijabetes još uvijek doživljava kao sramotu, a dijabetičari, posebno mladi, zbog takvog položaja inzulin ne žele davati javno, niti mjeriti nivo šećera u krvi. Zbog toga je potrebno u kontinuitetu raditi na edukaciji svih građana naše zemlje.
Povodom 14. novembra, Svjetskog dana dijabetesa danas su širom naše zemlje organizirane brojne aktivnosti u cilju podizanja svijesti o značaju njegovanja zdravih stilova života ka najboljoj prevencije bolesti, ali i benefitima koje sa sobom nosi rano otkrivanje bolesti i utjecaj koji dijabetes ima na porodicu.
Tačni uzroci nastanka dijabetesa još uvijek sa sigurnošću nisu utvrđeni, ali ono što se trenutno sa sigurnošću zna je da postoje određeni faktori rizika za njegov nastanak poput: gojaznosti, virusne infekcije, pretjeranog unosa prostih šećera, kao što su slatkiši, bijeli šećer, gazirani sokovi, zatim nedovoljna fizička aktivnost, stres i genetske predispozicije za nastanak ove bolesti.
Prvi simptomi šećerne bolesti su učestalo mokrenje i pretjerana želja za unosom bilo koje vrste tečnosti, pretjerana potreba za hranom, osjećaj iscrpljenosti, ali i problemi s vidom.
