Stanje u kojem smo odmah nakon buđenja tromi, usporeni i zbunjeni stručnjaci nazivaju inercijom sna. Koliko ono obično traje i zašto se neki razbude brže od drugih, ispitivali su istraživači iz nekoliko južnokorejskih bolnica, predvođeni timom iz Univerzitetske bolnice Bundang Nacionalnog univerziteta u Seulu. Rezultate su 2. januara ove godine objavili u naučnom časopisu PLOS One.
Studija je obuhvatila 2.355 odraslih osoba starosti od 19 do 92 godine. Podaci potiču iz nacionalnog istraživanja o snu i glavobolji, u kojem je agencija Gallup Korea 2018. godine ispitanike anketirala licem u lice. Radnici u smjenama nisu uključeni u analizu.
Ispitanici su odgovarali na jedno pitanje: koliko im obično treba da se nakon jutarnjeg buđenja oslobode pospanosti.
Žene sporije, mlađi duže
Prosjek je iznosio 15,8 minuta. Žene su se razbuđivale nešto sporije od muškaraca, 16,3 minute naspram 15,2 minute.
Kod mlađih ispitanika jutarnja pospanost traje duže, a to se vrijeme skraćuje do otprilike 40. godine, nakon čega ostaje uglavnom isto.
Najveća razlika pokazala se kod ispitanika s anksioznošću. Njima je u prosjeku trebalo 29,9 minuta da se razbude, dok je kod ostalih to trajalo 15,6 minuta.
Ševe i sove
Važnu ulogu ima i hronotip, odnosno to da li je neko po prirodi jutarnja ili večernja osoba. Jutarnji tipovi brže su se razbuđivali, a večernji sporije.
Kraću jutarnju pospanost imali su i oni koji duže spavaju, dok su nesanica i pretjerana pospanost tokom dana bile povezane s dužim razbuđivanjem. Depresija u konačnoj analizi nije pokazala značajnu vezu.
Zanimljivo je da kod jutarnjih tipova dužina sna nije uticala na to koliko brzo će se razbuditi, dok je kod srednjih i večernjih tipova bila važna.
Autori zato preporučuju da večernji i srednji tipovi posebno paze da spavaju dovoljno, da se kod osoba s izraženom jutarnjom pospanošću provjeri imaju li nesanicu, te da se liječi anksioznost, koja je bila najjače povezana s dugim razbuđivanjem kod muškaraca i jutarnjih tipova.
Istraživači navode i ograničenja: pospanost je mjerena samo jednim pitanjem, na koje su ispitanici odgovarali po vlastitoj procjeni, a studija pokazuje povezanost, ali ne dokazuje da jedan faktor uzrokuje drugi.