Zašto žene misle da se (ne) moraju brijati?

Od drevnog Egipta do Darwina

Uklanjanje dlaka žene nisu doživljavale kao obavezu sve do početka 20. stoljeća.

Prije toga je uklanjanje dlaka na tijelu bilo nešto što su radili i muškarci i žene - još od kamenog doba, zatim kroz stari Egipat, Grčku i Rimsko carstvo - koristeći školjke, pčelinji vosak i razna druga sredstva. U tim ranijim vremenima, kako Victoria Sherrow piše u knjizi "Enciklopedija kose: Historija kulture", uklanjanje dlaka se gledalo uglavnom kao način da se tijelo održi čistim. Stari Rimljani su ga također povezivali s klasom: što vam je glađa bila koža, to ste bili čistiji i superiorniji.

Na Bliskom Istoku, kao i u istočnoj i južnoj Aziji, dlake su se uklanjale s cijelog lica. Ali jake obrve su smatrane primamljivim za oba spola i često su bile naglašene bojom.

U Perziji je uklanjanje dlaka i oblikovanje obrva bio znak da su žene odrasle i spremne za brak, i uglavnom je bilo rezervirano za tu priliku. Dok su se u Kini dlake na tijelu dugo smatrale normalnim, pa se i danas žene tamo suočavaju sa znatno manjim socijalnim pritiskom u vezi brijanja.

Isto važi i za ostale zemlje u Aziji: iako je uklanjanje dlaka postalo rutina za mnoge mlade žene na kontinentu, depilacija voskom ili skraćivanje pubičnih dlaka, na primjer, nije tako uobičajeno kao što je to slučaj na Zapadu.

U stvari, u Južnoj Koreji su pubične dlake dugo smatrane znakom plodnosti i seksualnog zdravlja - toliko da je sredinom 2010-ih objavljeno da su se neke korejske žene podvrgavale transplantaciji stidnih dlaka.

Ni Evropljani nisu uvijek bili opsjednuti glatkom kožom.

U Srednjem vijeku se od dobrih katoličkih žena očekivalo da puste dlake izrasti kao odraz ženstvenosti, a istovremeno su ih krile u javnosti. Lice je bilo jedino mjesto gdje su se dlake smatrale ružnim: dame iz 14. stoljeća češljale su kosu unazad s čela kako bi licu dale još ovalniji izgled. Kad je Elizabeta I. došla na vlast 1558. godine, učinila je modernim uklanjanje obrva.

Krajem 18. stoljeća evropske i američke žene još nisu smatrale uklanjanje dlaka previše važnim, iako je Jacques Perret 1760. izumio prvi sigurnosni brijač za muškarce, koji su navodno koristile i neke pripadnice nježnijeg spola.

Tek kasnih 1800-ih, žene s obje strane Atlantika počele su smatrati uklanjanje dlačica dijelom uljepšavanja. Moderna predstava o tome da dlačice na tijelu nisu ženstvene može se pratiti od knjige Charlesa Darwina iz 1871. "Porijeklo čovjeka", tvrdi Rebecca Herzig u knjizi "Očerupani: Historija uklanjanja dlaka".

Darwinova teorija prirodnog odabira povezuje dlake na tijelu s "primitivnom pretkom i atavističkim povratkom ranijim, manje razvijenim oblicima", piše Herzig, profesorica studija roda i seksualnosti na Bates koledžu u Maineu. Suprotno tome, imati manje dlaka na tijelu, znak je evolucijski višeg i seksualno privlačnijeg bića, sugerisao je engleski prirodnjak.

Kako su Darwinove ideje postale popularne, drugi medicinski i naučni stručnjaci 19. stoljeća počeli su povezivati dlakavost sa "seksualnom inverzijom, patologijom bolesti, ludilom i kriminalnim nasiljem", nastavlja Herzig.

Zanimljivo je da su se te konotacije primjenjivale uglavnom na žensku dlakavost, a ne na mušku - ne samo zbog evolucijskih argumenata, već su, kako je naglasila autorica, bile primjena "rodne društvene kontrole" na rastuću ulogu žena u društvu. Uvjeriti žene da misle kako moraju biti bez dlaka da bi ih smatrali vrijednim pažnje bio je heteronormativni način kontrole nad njihovim tijelima - i, samim time, nad njima - putem stida, objašnjava Widdows.

Početkom 1900-ih, bijela Amerika više i srednje klase sve više je glatku kožu doživljavala kao oznaku ženstvenosti, a žensku dlakavost kao odvratnu, pa je uklanjanje dlaka ponudilo "način da se odvojite od prostih ljudi, niže klase i imigranata", piše Herzig.

Ženska "potreba"

U prvim desetljećima 20. stoljeća, promjena mode - haljine bez rukava koje su otkrivale kožu - dodatno je popularizirala uklanjanje dlačica s tijela u SAD-u.

Harper's Bazaar je 1915. prvi ženski časopis koji je pokrenuo kampanju posvećenu uklanjanju dlaka ispod pazuha ("nužnost", kako je opisano). Iste godine, kompanija Gillette lansirala je prvi brijač namijenjen posebno ženama. U njihovom oglasu pisalo je: "Predivan dodatak na vašem toaletnom stolu - i onaj koji rješava neugodan osobni problem."

Kraće suknje 1930-ih i 40-ih i manjak najlonskih čarapa tijekom Drugog svjetskog rata utjecali su na to da sve više Amerikanki počne brijati noge. Uvođenje bikinija u SAD-u 1946. godine također je dovelo do toga da se vodeći proizvođači proizvoda za brijanje i žene-potrošači fokusiraju na skraćivanje i oblikovanje dlaka intimne regije.

Pedesetih godina prošlog stoljeća, kada je Playboy dospio na kioske (prvo izdanje izašlo je 1953.), potpuno obrijane žene čije dlake ne proviruju ispod donjeg rublja postavile su novi standard seksualnosti. Do 1964. godine 98 posto američkih žena u uzrastu od 15 do 44 godine redovno je brijalo noge. Trake s voskom i prvo lasersko uklanjanje dlaka također su se pojavili tada, iako je ovo posljednje brzo napušteno zbog svojih štetnih utjecaja na kožu, da bi ponovo postalo aktualno desetljećima kasnije.

"A brijanje još uvijek nije bilo tako ekstremno kao što je to danas", kaže Widdows. "Krajem 1960-ih i 1970-ih, 'bujni grmovi' uopće nisu bili neuobičajeni, čak ni u Playboyu. U to vrijeme ste imali i drugi val feminizma i širenje hipi kulture, koji su odbacivali tijelo bez dlaka. Za mnoge žene, dlake na tijelu bile su simbol njihove borbe za jednakost. To još nije bilo neprirodno - ne još."

Taj pomak, smatra Widdows, dogodio se u narednim desetljećima, sa sve većom popularnošću depilacije voskom, pornografije i sve eksplicitnije pop kulture.

Godine 1987.  sedam sestara iz Brazila (poznatih kao J Sisters) otvorile su salon u New Yorku, nudeći takozvanu "brazilku" - potpuno uklanjanje dlaka s genitalija. Poznate osobe poput Gwyneth Paltrow i Naomi Campbell počele su to raditi. Mase su ih slijedile.

"Uklanjanje dlaka promijenilo se od 'očekivanog' u 'normu'. Biti bez dlaka počelo se promatrati kao jedini 'prirodan' i čist način predstavljanja tijela. Iako stvarno nije", objašnjava Widdows.

Zahvaljujući oglašavanju i medijima koji dalje promoviraju ideal tijela bez dlaka, ideja da je ženska dlakavost ružna samo je jačala. Zauzvrat, metode za postizanje glatke kože postale su preciznije: u posljednja četiri desetljeća došlo je do uspona elektrolize, IPL tretmana i naprednije laserske tehnologije.

"Sve što je povezano s 'odbijanjem'- ono što izbacujemo iz svog kulturnog miljea da bismo se definirali - izaziva gađenje, sramotu i neprijateljstvo gotovo po definiciji. Vidljive dlake na ženskom tijelu danas se obično tretiraju kao nešto što odbija. Vrijedno je napomenuti da se te ideje o čistoći odnose na društvene norme, a ne na stvarno uklanjanje 'prljavštine'. Većina načina za uklanjanja dlačica obično uvodi nove mogućnosti za oštećenje kože i infekcije", kaže Herzig za CNN.

Prihvaćanje dlakavosti

Tokom 2008. godine, Breanne Fahs, profesorica ženskih i rodnih studija na Državnom univerzitetu u Arizoni, zadala je studenticama zadatak ne uklanjati dlake sa svog tijela neko vrijeme i napisati rad o tom iskustvu. Kasnije je Fahs proširila zadatak na muškarce s predavanja, koji je zamolila da obriju noge. Taj projekt traje i danas.

"Zadatak je ukazao na kulturnu neizbježnost uklanjanja dlačica. Tokom godina, oni koji su sudjelovali u njemu dijelili su prilično slične probleme: dubok osjećaj sramote, borba sa samopouzdanjem, čak i odbacivanje iz društva", kaže Fahs.

"Bilo je i slučajeva heteroseksizma i homofobije - automatski se podrazumijeva da ste gej ako imate dlake na nogama, odnosno ako ih brijete. Žene često ne shvaćaju koliko društvo, porodica i prijatelji utječu na ono što radimo s našim tijelima. I koliko je ono što mislimo da je izbor - to 'moja je odluka brijati se' - zapravo nešto se prenosi i nameće generacijama", dodala je ona.

Ali Fahs je također primijetila osjećaje osnaživanja, pobune i gnjeva koji su izvirali iz projekta. "Posebno u posljednje dvije godine, u jeku izbora i pokreta #MeToo - pojavila se dublja svijest o ograničenjima u vezi sa ženskim tijelom, svijest o feminizmu, rodu i seksualnosti, kao i spremnost da se pobuni protiv svega toga, ili barem izađe iz zone ugodnosti", kaže ona.

Ne radi se samo o studentima profesorice Fahs.

Nove grupe mladih žena podržavaju dlakavost, posebno na Instagramu. Ovaj fenomen je također stigao i do časopisa. U rujanskom izdanju Harper's Bazaara, glumica Emily Ratajkowski pozirala je s neobrijanim pazusima, što je potpuni zaokret za ovaj časopis.

YouTube zvijezda Ingrid Nilsen i pjevačica Halsey također su pokazale dlake na svom tijelu. Novolansirani ženski brendovi proizvoda za brijanje ohrabruju pozitivne razgovore o ovoj temi. Neki od njih naglašavaju pravo na izbor pomoću reklamnih slogana poput onog: "Mi rastemo po izboru."

Start up kompanija za direktnu prodaju Billie, osnovana 2017. godine, još jedna je od onih koji prodaju ideju izbora. Umjesto da prikazuje savršeno glatke modele tipične za reklame za ženske proizvode za brijanje, u njihovim kampanjama prikazane su različite grupe žena koje se briju, češljaju svoje dlake ispod pazuha ili leže na plaži u bikinijima s različitim razinama dlakavosti.

"Reklamiranje je tako dugo samo pojačavalo tabu oko te teme. Željeli smo zapravo priznati da žene imaju dlake na tijelu, pokazati ih i reći da je brijanje izbor. Ako želite zadržati dlake, slavit ćemo. A ako ih želite ukloniti, to je također u redu", kaže suosnivačica kompanije Georgina Gooley.

S njima se slaže i fotografkinja Ashley Armitage, koja je radila na Billie kampanjama i umjetnički prikazuje dlakava tijela na svom Instagram profilu.

"Dlakavost je osobni izbor. Brijanje, depilacija ili njegovanje dlaka su sve validne opcije, a sve ovisi o pojedincu", smatra ona.

Ideja da ne brijanje može biti izbor možda se ne čini revolucionarnom kada je u pitanju normalizacija doživljavanja dlakavosti. Ali to bi mogao biti važan korak prema reprogramiranju problema.

"Mislim da sve više žena shvaća koliko je dlakavost duboko povezana s rodom i moći. Emocionalna priroda onoga što dlake na tijelu izazivaju kod ljudi ima ogroman potencijal kao sredstvo za aktivizam i društvene promjene", kaže Fahs.