Na putu svraćaju u prastare karavansaraje i hanove bez kojih je Put svile bio nezamisliv te pronalaze Bošnjake kod Adane koji još uvijek govore bosanski jezik.
Ključna logistička institucija koja je omogućavala organizirana putovanja Putevima svile bili su hanovi i karavansaraji. Hanovi su podizani u gradovima, a karavansaraji na cestama, najčešće daleko od naseljenih mjesta. Pored onih komercijalnih koji su funkcionirali na principu današnjih hotela, mnogi su dobrotvori podizali ova zdanja iznalazeći načine njihova finansiranja kako bi svi putnici, trgovci i hodočasnici mogli tri dana besplatno jesti i spavati prije nego nastave svoja putovanja. Iako o našem vremenu znamo promišljati kroz pojam progres, možemo podsjetiti na vrijednosti koje su nekada bile uobičajene, a nama danas skoro nepojmljive. U vremenu kapitalističkog feudalizma, ovakvi su poduhvati doista nezamislivi.
U izgradnji karavansaraja utemeljnih na spomenutim principima posebno su se isticali Seldžuci. Najveći karavansaraj iz vremena ovog moćnog carstva jeste Sultanhani, izgrađen 1229. godine, prije skoro punih osam stoljeća. Podignut je između Konje i Aksaraja, na putu ka Kapadokiji. Ovo divno zdanje spomenik je vremenu u kojem se znatan dio svijeta mogao preći skoro besplatno. Sultanhani danas posjećuju turisti, a povremeno se ovdje organizira i neka izložba. Tako je bilo i sada, kad smo ovdje zatekli divnu postavku orijentalnih ćilima – robe koja je, poput svile, dolazila s dalekog istoka. Nismo imali tri dana, poput trgovaca iz davnina, da ostanemo u ovoj kamenoj uspomeni na izgubljeno vrijeme u kojem je putnik, ma ko on bio, imao poseban društveni status. Morali smo krenuti ka jugu kako bismo putovali Velikim mezopotamijskim putem, u nekim izvorima nazvanim i Sjevernom mezopotamijskom cestom.
Duž ovog legendarnog puta, u veleljepnim gradovima na jugu današnje Turske, ostavljali su i ljudi Bosne svoje tragove: džamije, tekije, hanove i medrese. To sam znao još i prije dok sam, mjesecima prije polaska, iščitavao izvore kako bismo pronašli i locirali objekte koje su na ovoj ruti Puta svile izgradili Bosanci. Istovremeno, znali smo da u ovom dijelu svijeta žive Bošnjaci čiji su preci migrirali iz Bosne neposredno nakon pada Bosne pod austrougarsku vlast. Začudo, o njima je bilo teže naći neki podatak nego o objektima starijim od pet stotina godina. Vijugajući Velikim mezopotamijskim putem, svratili smo u selo Hamitbeybucağı. Imali smo informaciju da bismo ovdje mogli pronaći ljude koji još uvijek govore bosanski jezik.
Navigacija nas je provela nekim, za visoke turske standarde apokaliptičnim putem, ali nekako, nakon dugog tumbanja kroz lomivrate izboranog makadama kojim puziše zmije, nađosmo spomenuti zaseok. Na ulazu, kod improvizirane autobuske stanice, zastadosmo kod male skupine staraca što su se na ovom vrelom danu sklonili pod sigurnu hladovinu krošnji. Otvorismo prozor i upitasmo: "Bošnjaci?" Jedan od njih poskoči i reče: "Jašta, hajte bujrum!" Drugi se žurnim korakom zaputi ka obližnjoj kući i vrati se sa Sulejmanom. On, kažu, najbolje govori bosanski. Sulejman Gerdijan rođen je u ovom selu, šezdeset kilometara istočno od Adane. Njegovi su preci ovdje došli iz Cazina prevalivši skoro 2.500 kilometara nastanivši se u ovom malom selu na krajnjem jugu Turske u kojem ima Hušića, Gerdijana, Dizdarevića, Samanića, Pašića...
Silno se obradovao što smo ih došli obići, iako je bio malo tužan što nismo Krajišnici. Kad budemo opet dolazili, kaže, "nekog Bošnjaka iz Cazina za jaku uzmite i doli u Adanu dojdite". Sulejman je nekako očuvao jezik u svoj njegovoj ljepoti i raskoši. Dok sam se žedan napajao na moćnom vrelu njegova jezika, u meni su se smjenjivali osjećaji ponosa i ushićenosti, ali i tuge. Bože, gdje je sve rasijan moj narod! S milozvučnim žuborom ikavice i mišlju o daljini Bosanske krajine krenuli smo dalje, susrećući kroz selo dječicu koja više ne znaju bosanski, ali se u njihovim smaragdno-zelenim očima zrcali Una.
Na putu ka Gaziantepu, slavnom gradu čuvenom po najboljoj baklavi na svijetu, svratili smo i do Ibrahima Harbaša. Pronašli smo ga na njegovom ljetnom imanju u mjestu Bahce, negdje na pola puta između Adane i Gaziantepa. Od svih Bošnjaka na jugu Turske koje smo sreli, nesumnjivo najbolje govori bosanski. Primio nas je kao najmilije, a uz kafu smo sejrili tri "debela sata". Majka mu, kaže, nikada nije naučila turski i to je razlog zašto on ovako dobro kazuje bosanski. Eglenisali smo o njegovom životu, kulturi ishrane, adetima i običajima, pa i o "suknenim čorapama" koje više niko ne plete. "Sad je sve, kako se ono rekne, ama sintetik. Jah, sintetik. Ama sinko, i insani su danas sintetik, butun dunjaluk - sve sintetik." Upijali smo jeku svake njegove riječi, gorčine joj ljekovitost, kako zapisa pjesnik.
Pričao nam je i o putovanjima po Turskoj kako bi sreo druge Bošnjake. Posebno se, kaže, oduševio Bošnjacima Inegola i Karamursela gdje i djeca "eglenišu bosanski, a turski nauču kad pojdu u mejtef". Dok je govorio o svojoj rahmetli majci oči su mu orosile. Prije nego je umrla 1990. godine rekla mu je: "Sinko, nije bio kismet da ja odem u Bosnu, zato ti moraš." Čestiti Ibrahim poslušao je majku i dvije godine kasnije, uoči agresije na Bosnu i Hercegovinu, otišao u Krajinu. Tamo je pronašao samo jednu kuću Harbaša, ali je našao "mlogo Beganovića, po majki akrebe". Ispunivši zavjet, Ibrahim se vratio kući u kojoj nije rođen, a koju je nosio u sebi. Kada je poslije tri puna dana puta stigao iz Adane u Cazin, srce mu je, kaže, htjelo iskočiti od ushićenosti. Da je bio mlađi, i da nije u Turskoj imao odraslu djecu i izgrađen život, kaže da se nikada iz Bosne ne bi vratio. Na polasku nas je grlio i ljubio, zahvaljujući što smo mu "ovdi donili Bosnu".
Od Ibrahima smo nastavili pratiti Veliki mezopotamijski put kroz Gaziantep, Šanliurfu, sve do Dijarbakira. Istinsko je čudo što se na ovim gradovima skoro ne mogu primijetiti ožiljci od razornog zemljotresa koji je pogodio cijelo ovo područje prije samo četiri mjeseca. Većina onih s kojima smo razgovarali zadovoljna je reakcijom nadležnih na ovu prirodnu nepogodu, iako neki ističu da su se posljedice mogle sanirati na bolji način. Ipak, ne poriču da je urađen ogroman posao.
Vijugajući između Eufrata i Tigrisa, stigli smo u Dijarbakir, jedan od najljepših gradova Turske. O kompleksnoj historiji grada stoički šute zidine jedne od najvećih utvrda na svijetu kojima je opasan jedan grad. Tvrđava u Dijarbakiru podignuta je na strmini u slivu rijeke Tigris kao odbrambena utvrda. Međutim, kako se grad širio, tako je napuštao sigurnost utvrde, što i nije bio tako veliki problem u periodu sigurne osmanske vladavine. Utvrđeni grad bio je važan centar i regionalna prijestolnica tokom helenističkog, rimskog, sasanidskog i bizantskog perioda, a poseban značaj stekao je nakon muslimanskih osvajanja. Tvrđava uključuje impresivne gradske zidine Diyarbakira dužine nevjerovatnih 5.800 metara s brojnim kulama, kapijama i šezdeset i tri natpisa iz različitih historijskih perioda. Gradske zidine, kao i dokazi o njihovom oštećenju, popravljanju i ojačavanju, predstavljaju snažno vizuelno svjedočanstvo o teškim periodima historije grada. Ovaj veleljepni grad, kojeg nazivaju i glavnim gradom Kurda, nudi iskustvo istinskog Orijenta. Pritom, još uvijek nije na radaru turista pa je očuvao izvornost i autentičnost.
U jezgri staroga grada, tamo gdje se najjasnije osjeti puls čaršije uz ulične pjevače što čežnjivo pjevuše tonove mekama kurd, prekrasne skale orijentalno-islamske muzike, smješten je han Hasan-paše, sina velikog vezira Mehmed-paše Sokolovića. Od svih hanova i karavansaraja koje sam vidio od Sarajeva do Kirgistana, ovaj ima posebnu draž, možda i zbog toga što ga je, ovako daleko, podigao neko čijim je krvotokom kolala bosanska krv.
Nekoliko džamija Dijarbakira izgradili su ljudi Bosne, klešući u njima kamene ljiljane, baš kao na stećcima. Najljepša među njima jeste Hadim Ali-pašina. Rođen je u selu Drozgometva što se razastrlo na obalama potoka Vihrica, baš tu, u blizini Hadžića, kod stećka velikog kneza bosanskog Radoja Radosalića. Roditi se ovdje značilo je biti okružen vodom i saživjeti se s moćnim planinskim potocima. Međutim, dječaku koji će kao adžami-oglan biti odveden u Istanbul, gdje je pripreman za službu u nepreglednom Osmanskom Carstvu, ne bi dozvoljeno da odrasta u kući na vodi. Morao se, dok je napuštao zavičaj, osvrnuti i utisnuti sliku topraka u one tajnovite slojeve duše iz kojih nikada ne znamo kada će iskočiti sile što nas, ne pitajući razum, gone da se jednog dana negdje vratimo. A njega su gonile, s godinama sve više i više. Decenije uspješnog službovanja, briljantna vojna karijera i blistave zadužbine koje podiže širom najveće imperije na svijetu, nisu izbrisale sliku potoka kojem je zaboravio i ime, a čiji je žubor kolao njegovim krvotokom, bijući svaki damar njegova bića.
Svaki put kad bi uhom sjećanja čuo taj skakutavi žubor, htio je ostaviti sve i vratiti se natrag. I dok je gradio džamiju ovdje, u Dijarbakiru, hiljadama kilometara daleko od potoka djetinjstva, mislio je da će se jednog dana vratiti. Zasad će podići najljepšu džamiju u ovom dalekom gradu, ali kad se vrati - tada će izgraditi najljepšu na čitavome svijetu. Oporučio je da ga pokopaju baš ondje, na kraju Sarajeva, i da mu pored mezara, od sredstava njegova vakufa, podignu džamiju. Na nišanu ponad njegova mezara ne piše ništa. Možda je tako i najbolje jer o njemu govore njegove zadužbine, od veleljepne džamije u Dijarbakiru, pred kojom danas bijasmo, do slavne Ali-pašine u Sarajevu, s kojom se nijedna druga ne može porediti.
