Biciklom stazama borovnice i brusnice na Vrankamenu i Zec planini
Triput smo planirali ovu turu: prvi put pokisli do gole kože, drugi vikend odustali i - treća sreća. Vrijeme je bilo idealno za vožnju. Istina, oblaci sakriše sunce pa fotografije nisu tako lijepe. Ali, kažu ono što je lijepo ostaje u srcu, tako i mi dan predizborne šutnje provedosmo, konačno, u prirodi. I kako to obično biva, uživali smo u našoj različitosti, kako imena, tako i porijekla, godina, spola ili bicikala... Jedino što nas zbližava je činjenica da ama baš niko ne progovori o politici, a sutra biramo one što će upropaštavati ovu lijepu državu naredne četiri godine. Na sreću, njihova šutnja će trajati upravo četiri godine manje jedan mjesec kad će nam se opet smješkati sa plakata razasutih po zelenim površinama.
I toliko o politici. Koga je briga za one koje ne znaju uživati u ljepoti tu kraj nas, nadohvat ruke. Dobro, valjalo se malo i pomučiti. Ali, kad imate domaćine poput momaka iz Fojnice, uvijek nasmijane, spremne da pokažu ljepote koje imaju, povijesne znamenitosti ili, jednostavno, da vas ugoste ne dozvoljavajući ni kaficu da platimo, tada 60 kilometara ili 1.600 metara uspona, nošenje bicikla ili opasan put nisu problem.
Krenuli smo iz Fojnice. Zagrijali se tih nekoliko kilometara do Bakovića, a onda uspon. Žestok. Na sreću, makadamski put radi kiše koja je padala danima nije bio prašnjav, sunce nije pržilo pa se koliko-toliko moglo uživati u vožnji i razgovorima usput.
Desetak kilometara kasnije skrenusmo na Kozovgrad, čuvenu utvrdu u koju se sklonila kraljica Katarina prije negoli je pobjegla u Dubrovnik. Legenda kaže da je potkovala konje naopako i tako utekla Turcima. Druga priča, što nam je ispričaše govorljivi domaćini, govori o izvjesnom Konjiciji koji je došao tu, na jedno tajnovito mjesto ispod Kozovgrada, otvorio skrivenu pećinu i zagrabio zlata koliko je mogao ponijeti. Momak konjušar ne pristade na ponudu gazde da uzme koju šaku, nadajući se da će doći naknadno i sve opljačkati, ali, ne lezi vraže, pećinu više nikad niko ne pronađe.
Nismo se ni mi baš trudili da je tražimo, baš kao ni metalne halke zakovane u stijeni za koju su se nekad vezivali brodovi. Ovo čusmo, a ne povjerovasmo. Čuj brodovi u Bosni? A onda prebiremo po školskom gradivu: Panonsko more, skelet ribe (valjda ajkule) pronađen na Trebeviću što i danas stoji u Zemaljskom muzeju... pa hajde, možda i jesu vezivali brodove za strme stijene Kozovgrada.
No, nas je put vodio dalje. Na Brusnici izvrsna čorba, razgovor s domaćicom, gospođom Katicom koja se, eto, sprema za narednu ski sezonu, potom pravac Vrankamen.
E, taj dio puta je već nešto. Nakon šume odjednom se otvori vidik, pukoše planine u daljini, a mahovinom pokrivene stijene Vrankamena nas nagnaše da se zapitamo zašto se zove Vran kad je kamen zelen.
Kratka pauza, kolektivna fotografija za uspomenu i onda spust posred travnate livade. Puta nema, već se vozi preko grmova borovnice i brusnice. Nesvakidašnji ugođaj. I bilo bi prelijepo ali nakon spusta uslijedi najteži dio: guranje i nošenje bicikla na Zec planinu. Upravo u toj kotlini, između Vrankamena i Zec planine, nalaze se male barice, neki ih zovu i jezera, gdje još uvijek živi triton, taj endemski repati vodozemac, a prema nekim tvrdnjama voda je podzemnim prolazima spojena sa Prokoškim jezerom. Ovo moramo istražiti, raspitati se kod stručnjaka, zvuči zanimljivo.
I onda, nakon pauze na travnatim livadama Zec planine uslijedio je najljepši dio. Kilometrima dugi spust. Prvo preko zemljane i travnate podloge tek naznačene tragovima kola, potom nešto zahtjevniji, s kamenjem koje bježi pod točkovima. Nikad sići u civilizaciju. Na kraju povratak asfaltom od Dusine gdje se počastismo fenomenalnim jabukama što kraj puta zasadiše domaćini, eto, za namjernike koji požele da pruže ruku. Kao u onoj pjesmi "Fildžan viška".
Ovu priču je šteta kvariti politikom. Ali, aktuelni trenutak naprosto traži da se kaže kako je život u BiH, gledan očima običnih ljudi, eto, recimo biciklista - divan, moguć, pun neke pozitivne energije. Samo da nas puste i samo da ne uništavalju ljepote koje posjedujemo.
