Raphael Lemkin, poznati poljsko-jevrejski pravnik, tvorac je termina genocid i među najzaslužnijima je za njegovo unošenje u međunarodno pravo kao najteži zločin protiv čovječnosti. Po Lemkinu genocid ima dvije faze: “Jedna je uništavanje nacionalne strukture potlačene skupine, a druga nametanje nacionalne strukture tlačitelja.”
Uništavanje nedužnih ljudi
Na osnovu brojnih dokaza kojima su raspolagali, haški tužitelji su Ratka Mladića i Radovana Karadžića optužili da su, pred ostalog, odgovorni za zločin genocida počinjen u Srebrenici, Bratuncu, Ključu, Prijedoru, Sanskom Mostu, Vlasenici, Zvorniku i Foči.
U svom izvještaju Zwaan citira Kupera: “Ideološka dehumanizacija žrtava predstavlja nepromjenjivo obilježje, a kroz masovni pokolj (nad njima), poriče se da su i oni ljudska bića. To se ispoljava i u načinu na koji se postupa sa žrtvama, u odlaganju njihovih tela, u opscenom skrnavljenju leševa. Često postoje ’rituali ponižavanja’, kojima se, uz brutalan prezir, namjerno odbacuju najdublje ljudske vrednosti,
Tako se mučenje muškaraca vrši pred očima njihovih supruga i djece, višestruko silovanje žena vrši se u prisustvu članova njihovih porodica, ubijaju se djeca u naručju svojih majki, a potencijalne žrtve pod prisilom moraju da ubijaju druge žrtve, svoje sapatnike, i to na najstrašnije moguće načine.” Nažalost, Kuperova teorija dokumentirana je u mnogim zločinima počinjenim tokom rata u BiH.
Ovaj izvještaj je, kako smo rekli, korišten na suđenju protiv Slobodana Miloševića protiv koga je Tužiteljstvo priložilo i brojne druge dokaze. Kada je u junu 2004., nakon što je završen dokazni postupak Tužiteljstva, Milošević zatražio da bude oslobođen optužbi za genocid u BiH Vijeće, kojim je predsjedavao Patrick Robinson, donijelo je međupresudu prema kojoj je dokazano da je “postojao udruženi zločinački poduhvat s ciljem da se počini genocid”,
a prema dokazima, zaključilo je Vijeće, učesnici tog poduhvata su genocid počinili u Brčkom, Prijedoru, Sanskom Mostu, Srebrenici, Bijeljini, Ključu i Bosanskom Novom.