Idem juče sa KCUS iugledam ženu u polupresavijenom položaju, naslonjena na ogradu , drži se za stomak. Vani + 40. Reče mi da je uradila biopsiju jetre jer ima cirozu pa je boli . U desnoj ruci grčevito stišće dvije bočice, jedna nitroglicerinskog spreja jer je srčani bolesnik, a druga ventolin jer ima astmu. Krenula je prema autobusu, pa kombiju pa će pješice 4 km da dođe do kuće. Kaže mi da ima dvoje malene djece, da ne radi i da joj je život mnogo teži otkako joj je muž prošle godine poginuo u saobraćajnoj nesreći. Tad se rasplakala, sve sa uzdasima poluglasnim jer od astme i vrućine jedva diše. Sad žive od dječjeg dodatka. Ponudila sam se da joj dam pare za taksi jer do kuće neće stići do prekosutra. Odbila me je s ponosom samo kakav sirotinja može imati i uzela jedino flašu ledene vode i vlažne maramice. Gledala sam za njom i ne mogu otad da prestanem da mislim o njoj. Pitam se da li svjetla glamuroznog festivala u našoj zemlji mogu u očima....