..a poceli smo zaboravljati.
"Spakovala mu komad kukuruznog hljeba, malo šećera i soli i jednu presvlaku. Idi, sine, velim, valjda ćemo se sresti u Tuzli. Plačem ja, gledam za njim kako zamiče ispod kuće. Sutradan ja u Potočarima, hiljade naroda, kad, odjednom, pojavi se moj Azmir. Sine, otkud tebe, pitam, a on se zaleti, zagrli me, izljubi, kaže, nisam te mati bio poljubio pa sam se zato vratio. Još mi na obrazu stoji onaj njegov dah. Bi malo sa mnom i ode prema šumi, da se pridruži koloni
... Okrenem se, na ekranu vidim kako četnici strijeljaju grupu muškaraca i među njima moj Azmir. Gledam, ne vjerujem svojim očima, srce mi stalo, ukočile se vilice, jes' moj Azmir, njemu pucaju u leđa. Pade moje dijete, bos. Ni sedamnaest godina nije imao."
Da nam se jednom u zivotu opametiti. Nema prijatelja u srbima, nema.. i nikad nece biti.
Ja sam samo rekla da tom narodu ne treba vjerovati kao sto se prije vjerovalo. Mi se moramo pomiriti s cinjenicom da u BiH ne zive samo bosnjaci ili samo hrvati ili samo srbi, vec svi zajedno.
Sto se tice tog komentara, ja sam mislila na njene prozivke, koristenje pogrdnih imena i cak psovki. :) A o tome kakva sam ja osoba.. najgora od sve djece ;)