Jednom ću ti napisati pjesmu. Pravu. Iskrenu. Bez čežnje i patetike, bez niskih strasti i skrivenih namjera… Zahvaliću ti što si bila uz mene, kada ni sam nisam bio. Neću pominjati ni ljubav, ni suze, ni patnju. Neću pominjati ni prošlost, ni budućnost. Neću pominjati ništa, samo ću ti zahvaliti. Zahvaliću ti što si oko u dolini sljiepih, što si titraj nade u dolini gluvih, što si nešto u ovom suludom moru ničega… Zahvaliću ti kao što se most zahvaljuje rijeci zbog koje postoji. Zahvaliću ti kao što se nebo zahvaljuje ptici, sanjar zvezdama, vojnik prvim danima mira… Zahvaliću ti zato što vidiš ono što niko ne vidi, zato što osjećaš ono što niko ne osjeća… Zahvaliću ti što si uz mene i kada odem. Što me ljubiš i kada me druge ljube. Što si moja i kada nisi. Što ćeš biti sa mnom i kada me ne bude… Zahvaliću ti što razumiješ sve moje tuge i radosti. Što praštaš, daješ, poštuješ i voliš. Što si mi prišla na način na koji niko drugi nije…