nazalost nisam rodjena u ovo zlatno doba sarajeva kad je sve bilo savrseno,sada mi mladje generacije djeca roditlja sarajlija imamo samo viziju jednog lijepog vremena koje je nekd davno bilu u najljepsem gradu.tuga je kad se osvrnem oko sebe i vidim da je od te nekadasnje ljepote ostao mali broj ljudi koji ce nam pricati neke divne price... a sada imamo samo sandzaklije i kojekakve dosljake od kojih se vise ne moze disat,studirat,nalazit posao i zivjet u svom gradu punim plucima...sarajevo moje sta nam uradili zadrzi barem malo nekadasnjeg sjaja kojeg samo ti imas.
Nostalgija radi čuda. Iskreno, nema svrhe da mi mlađe generacije tugujemo za tom zemljom jer nećemo ništa dobiti od toga. Ja sam rođen 1984. i uopće se Jugoslavije ne sjećam, osim par nekih upečatljivih momenata. Neko ko je rođen nakon nezavisnosti posebno nema razloga da bude nostalgičan.
Treba se okrenuti budućnosti i od ove zemlje napraviti nešto. Prvo ovu stranačko-porodičnu ergelu koja nas jaše od 1995. protjerati sa svih pozicija.
Što se tiče ljudi sa strane, u Sarajevo, baš kao i u druge gradove, su tih godina dolazili ljudi baš kao i danas. To se neće promijeniti. Živimo u globalnom svijetu i ta vrsta migracija je danas jača nego ikada. Ono što pravi probleme jeste da oni koji dođu u gradove žele da život u njima prilagode sebi umjesto da se prilagođavaju urbanom životu u tim gradovima.