Juče pogledah film: "A bili su samo djeca" i shvatih da vrijeme zaista zatrpava sjećanja, pa i najcrnja.. Mislim da nam u ovom gradu nedostaje spomenik roditeljima te djece, jer oni izgubiše najviše što se može izgubiti.. Ipak gledajući te snimke rata sa ove vremenske distance, ne mogu da se otmem utisku da su nas sviju preveslali.. Znači 18 hiljada vojnika je držalo u okruženju 200 hiljada Sarajlija i mi smo živjeli tako tri i po godine ginući, pateći se i prihvatajući činjenicu da nam je svaki dan možda zadnji? A u isto vrijeme je vojska iz Sarajeva svakodnevno išla kroz tunel da se bori na drugim ratištima?