U Dubrovnik namjernik dolazi da obiđe stari srednjovjekovni grad, uđe na Pilama izađe na Pločama ili obratno. Treba vidjeti taj dragulj, makar jednom u životu, osjetiti topao kamen pod rukom, njegovu priču o trajanju i prepustiti se srcu i duši...Sve ostalo je prolazno, i mi danas koji smo tu, i oni vjekovima prije, samo je on tu otvoren za sve ljude dobre volje...
Hvala tony, nego što me ovoliko napušiše hejteri...Dubrovnik je iznad nacija i država, republika bio i ostao...prizemno mi govoriti o cijenama, konobarima i parkingu kad pomisliš na Ivana Gundulića, Ruđera Boškovića, na okolna seoca i prirodu. Znao sam se u japankama, majici i šorcu ispeti na Srđ, gledati prema Konavlima, u sasvim drugom svijetu od materijalnog, slušati zrikavce i osjetiti miris čempresa i masline...e to, to ne možeš platiti ni dinarom, ni kunama, ni dolarom, to se plati sjećanjem dok te ima...
