Možda i nismo dovoljno svjesni da većinom živimo strašljivi i uplašeni, zatvoreni i izolirani, da i mi obitavamo mrkle krajeve (da živimo u zemlji „mrke ljepote“), da smo u strahu za budućnost, da smo u svakojakim strahovima: od onoga da prekoračimo u prostor i entitet drugih do straha da kažemo ono što mislimo. Strah unosi bezizlaz, smanjuje aktivnost i kreativnost, u konačnici oduzima dostojanstvo. Utjerivanjem straha, pogotovo straha od budućnosti i od drugih, ljudi vladaju nad ljudima, ucjenjuju jedni druge, kupuju ih i preprodaju te im tako zatvaraju budućnost. Noć straha osljepljuje za novi početak.Naše duge noći svakodnevnice su označene tamom sebičnosti, crnilom i gorkostima našega sebeljublja. Sebičnost nas čini tjeskobnima, hladnima, bezosjećajnima.