Što mu s one piknje male Po svem tijelu mrazne valja vale? Gledaj glavu, put nebesa Gdje se oholo hrabra diže; Gledaj čelo jasno i oko Kako bistro pod njim sijeva; Gledaj krepki stas, gdje svoju Znajuć snagu ravno stoji; Pak mi kaži, ima l' koja Tudijer straha i najmanja sjena? A pak slušaj kako junak zbori I strašljivce kako ostro kori: „Vaj, Durače, starče stari, Kuda 'š sade, kamo li ćeš? Sad gdje smakoh gorske miše? Il u goru? Brđani su tamo; Il u ravno? na ravno će sići; Il ćeš živjet da izgubiš glavu? Najbolje je bježat pod oblake. Mišad grize, ali po tlih gmiže; Sam sur oro pod nebo se diže. Penjite ga na vješala tanka, Neka znade što mu strah valjade. A Turčina, ako još imade Gdjegod koga ter se vlaha boji, Popet ću ga nebu pod oblake, Tu nek plijen vranom vranu stoji.“ Mukom múče ropske sluge, Mukom múče, plijen svoj grabe. „Aman, aman!„ starac pišti, I Novica sin mu zaman „Aman, aman!“ suzan vrišti.