Smail Duraković bio je tijekom rata u BiH zatočen u logorima Sušica i Batković. Kada je na Trećem regionalnom forumu o mehanizmima za utvrđivanje činjenica o ratnim zločinima u bivšoj Jugoslaviji organizirano javno slušanje žrtava, on je sa sudionicima foruma i pred drugim prisutnima, podijelio svoje uspomene na dane koji su zauvijek promenili njegov život. Prenosimo dio njegove potresne priče. Rođen sam u Vlasenici. Živio neko vrijeme. Odselio. Poslije sam bio vani. 1986. godine sam se vratio. Supruga je bila sa mnom. Nismo imali djece u braku. Radili smo, uštedili, vratili se. Stekli nešto. Imali smo dosta prijatelja, Srba, Muslimana i svih. Živili smo mirnim životom. Sa mojim komšijama Srbima, sa Nedeljkom i sa Duškom, sa mnogima sam na slave bio, na čelu stola sjedio s njima kao cijenjen gost. Dobri su mi bili. Nastao je taj prokleti rat. Ostao sam u Vlasenici na nagovor moje rahmetli žene koja je rekla: ‘’Pa mi nismo nikome ništa učinili. Što da idemo’’. Ali nije se tako dalje nastavilo. Počele su stvari da se događaju već prvih dana kada se 21. aprila... kada je, mislim Novosadski korpus došo u Vlasenicu. […] I ovi su došli, četvorica mladića. Najstariji je imao oko 25 godina, on im je bio i vođa, jer je jedini imao potpuno vojničku... odjeven... ono, u maskirnu uniformu, dok su drugi djelomično bili... dvojica su nosila škorpione, ova dvojica drugih kalašnjikove. Ja sam izašao. Uvijek sam držao otvorena vrata da ne bi razvaljivali. Oni su počeli lupati, udarati. Ja sam sišao, rekao: Smail Duraković bio je tijekom rata u BiH zatočen u logorima Sušica i Batković. Kada je na Trećem regionalnom forumu o mehanizmima za utvrđivanje činjenica o ratnim zločinima u bivšoj Jugoslaviji organizirano javno slušanje žrtava, on je sa sudionicima foruma i pred drugim prisutnima, podijelio svoje uspomene na dane koji su zauvijek promenili njegov život. Prenosimo dio njegove potresne priče. Rođen sam u Vlasenici. Živio neko vrijeme. Odselio. Poslije sam bio vani. 1986. godine sam se vratio. Supruga je bila sa mnom. Nismo imali djece u braku. Radili smo, uštedili, vratili se. Stekli nešto. Imali smo dosta prijatelja, Srba, Muslimana i svih. Živili smo mirnim životom. Sa mojim komšijama Srbima, sa Nedeljkom i sa Duškom, sa mnogima sam na slave bio, na čelu stola sjedio s njima kao cijenjen gost. Dobri su mi bili. Nastao je taj prokleti rat. Ostao sam u Vlasenici na nagovor moje rahmetli žene koja je rekla: ‘’Pa mi nismo nikome ništa učinili. Što da idemo’’. Ali nije se tako dalje nastavilo. Počele su stvari da se događaju već prvih dana kada se 21. aprila... kada je, mislim Novosadski korpus došo u Vlasenicu. […] I ovi su došli, četvorica mladića. Najstariji je imao oko 25 godina, on im je bio i vođa, jer je jedini imao potpuno vojničku... odjeven... ono, u maskirnu uniformu, dok su drugi djelomično bili... dvojica su nosila škorpione, ova dvojica drugih kalašnjikove. Ja sam izašao. Uvijek sam držao otvorena vrata da ne bi razvaljivali. Oni su počeli lupati, udarati. Ja sam sišao, rekao: ‘’Otvorena su vrata, uđite’’. Rekao sam im: ‘’Imate li dozvolu?’’ na šta su se oni nasmijali i rekli: ‘’Nama ne treba nikakva dozvola. Mi smo specijalna policija.’’ Gore su ušli. Počelo navodno ispitivanje, te ovo, ono, u vezi oružja, tamo, ’vamo. Ja sam bio lovac. Odmah sam predao pušku. Čim su ujutru kad su zauzeli Vlasenicu rekli su da se preda oružje. Imao sam lovačku pušku koji sam odmah predao i nisam drugo ništa imao. I onda su ovi počeli navodno da me ispituju, te ovo, te ono. Počeli su me tući. Nekoliko puta sam izgubio svijest. Onda su me zavezali, odveli dole u prizemlje kuće, nakon čega sam čuo vrisku moje žene. Jedan od njih je bio izrazito svijetle kose, gotovo bijele. Mladić svojih dvadesetak godina. Došao je--- u sobu i rekao: ‘’Hajde gore da vidiš.’’ I ja sam otišao. Vidio sam se da su se redali na njoj, silovali je. Ona je vrištala. I kad se je to sve završilo, ona je pala u delirijum. Vikala je: ‘’Ubijte me, ubijte me.’’ Ovaj je rekao: ‘’Ne, trebaćeš ti nama još.’’ Onda su počeli preturati po kući, saksije bacati, gdje se god šta moglo naći. To je bio jedan od 14 slučajeva da su dolazili. Od mog komšije sin me je spasio. Jedno veče, negdje u tri posle pola noći su došli Bjeli orlovi sa crnim... imali su maskirne uniforme, crne beretke sa onim znakom bjelog orla. Jedan kombi su, furgon, upalili svjetla, opkolili kuću. Mi smo sve to iz kuće gledali. Rekli su da idem s njima. Ja sam znao u ta doba da će me odvesti negdje. I odveli su me dolje u stanicu milicije gdje je Kraljević neki bio komandir. I ispitivali me, tamo, ’vamo, nakon čega su me zadržali dole u podrumu gdje su vatrogasci punili ove vatrogasne aparate prije toga. Dolazili su neki dok sam ulazio, izlazio. Neki su pored ovog mog komšije pokušavali da me udare. Neki su uspjeli. Ja sam dole bio, pustili su me nakon toga. Posle nekoliko puta odveli su me dole u logor. Dragan Nikolić Jenki je bio komandir logora. Poznat kao... u Hagu je već osuđen na dugo godina. Vidio sam ubijanja, maltretiranja, tuča, mnogo. […] Nakon izvjesnog vremena, tu su prolazili ljudi, žene, djeca kroz taj logor. Neki su nestajali. Čulo se gore rafalanje u jednoj jami[... ] Rane sam imao duboke, male, sitne rane po rukama. Nismo se kupali, nismo se presvlačili, vaške, uši su nam bile čak između nožnih prstiju a da ne govorim o drugim mjestima. […] A opet jedan pozitivan detalj. Neki Cigani u Batkoviću koji su isto bili u vojsci pa su imali pravo da nas uzimaju koliko im je trebalo, da bi im radili poslove. Gledali su nas ne da radimo, nego su nam dali da jedemo, da pijemo, da se operemo. Njihove žene su nam davale, nisu imale dovoljno peškira, nego su nam po pola podjelili svakom. To hoću da kažem da ima svuda dobrih ljudi. […] Ovdje su u mojoj kući držali javnu kuću, ova slika je obišla svijet. Tu su držali žene i djevojke. Evo imam i njihove spiskove ovdje. Žena mi je ubijena, što mi je Car slago, 13. septembra 1992. godine. Evo pogledajte. Prostrelna rana... […] Na kraju samo da kažem ovo. Želio bih da nas ovo nauči pameti da se nikada nikome ovo ne desi. U životu mrava nisam zgazio, niti bih želio. Ne želim osvetu. Imam.. znam i ljude koji su je ubili. Sve. I koji su mi toliko zla učinili ali neka im služi na čast. Toliko ja. (Javno slušanje žrtava, Treći Regionalni forum o mehanizmima za utvrđivanje činjenica o ratnim zločinima u bivšoj Jugoslaviji, 11-12.02.2008, Beograd