OTVORENO PISMO POLICAJCIMA U TUZLI Ti si čovjek. Ja sam čovjek. Kada skineš uniformu, po čemu se razlikujemo? Nadam se da ćeš pročitati ovo pismo, mada ne vjerujem. Znam, imaš ti i drugih briga osim da čitaš članke na internetu. Ipak, zamišljam te, sada kad si došao kući sa dužnosti i kada više nisi policajac, nego sin, muž, otac i brat, i kada lakše možeš shvatiti da su danas pred tobom stajali muževi, sinovi, očevi i braća, žene, kćeri, majke i sestre. Možda ćeš reći da ti nisi nikoga udario. Možda i nisi, ali bio si dio grupe koja jeste i nisi ništa uradio da to zaustaviš. Možda ćeš reći da ste bili napadnuti. Ti si tada na sebi imao punu uniformu, zajedno sa kacigom, štitom i pendrekom. Ljudi pred vama su bili u kapama, jaknama i hlačama. Ne kažem da ste trebali napustiti mjesto koje vam je određeno da ga čuvate, ali zašto svaki put policija mora da upotrijebi silu, čak i na djeci? Mi nismo stranci, prijatelju moj, svi smo povezani. Sjećaš li se dječaka sa kojim si sjedio u srednjoj školi? Sjećaš li se djevojčice u koju si bio zaljubljen u osnovnoj? Sjećaš li se onog stidljivog klinca koji je svima pomagao oko zadaće? Sjećaš li se svog nastavnika fizičkog? Sjećaš li se svih ljudi sa kojima se tvoj život u nekom trenutu prepleo? Sada želim od tebe jednu malu uslugu. Želim da zamisliš bilo koga od njih u onoj masi koja je pred tobom stajala danas. Želim da zamisliš trenutak u kojem prepoznaš oči osobe do koje ti je nekada bilo stalo. Zamisli trenutak u kojem je prekasno da zaustaviš udarac i u kojem te oči za koje bi nekada bio u stanju sve uraditi pogledaju i prepoznaju. Taj se trenutak može dogoditi bilo kada, možda već sutra.