Scenaristi su najveći prevaranti. Čuju u kafani, zapišu kad dođu kući i broje pare. Tako bih voleo da je ta scena inspirisana istinom, kao što i nedvosmisleno jeste. Izviđač VRS zarobio mladog stražara ARBIH. U pozadini odjekuju eksplozije. Iskusni Srbin samo treba da pričeka malo da priđu njegovi - tj. naši. Do tada, njih dvojica puše cigarete. "Mirza, oženjen si, a?" "Jesam." "Kako se zove?" "Halima."
"Jel imate dece?" "Ne." "Zašto?" "Venasmo se '92. i onda je počelo sve ovo." "E sad, nisi decu pravio zbog rata. To je glupa priča." "Glupa ili ne, tako je bilo." "I sad kad bih te ja pustio kod tvojih, ti bi kao otišao pravo kod Halime i napravio bebu?" "Bih." "Lažeš." "Ne lažem." "Lažeš, lažeš." "NE LAŽEM, ALAHA MI." "Ajde beži. Beži!!!" Prošlo 25 godina od rata i ovaj Srbin ulazi u kafić u Štokholmu. Konobar ga pita koje je nacionalnosti. "Srbin, što pitaš?"
"Ništa loše nisam mislio, izvini, vidim da si naš. Ja nisam Srbin, ali Srbima nikad ne naplaćujem prvu kafu. To mi je princip." "Zašto?" "U ratu mog babu uhvatio jedan Srbin i pitao on mog Mirzu..." Pa kako umetnost da ne promeni čoveka? Menja ga jer je istinita.