A normalno. To mesto treba učiniti spomenikom, deca mogu dolaziti kao što dolaze u nišku ćele kulu, da čuju šta su neki "ljudi" u stanju da urade, da se ograde od takvih i nikad ne postanu slični
A vodali su decu i u SFRJ po raznim stratištima iz Drugog svetskog rata, pa deca porasla i činili posle još gore stvari komšijama i čak rođacima. Nema od spomenika, muzeja i spomen soba ništa ako im ne prethodi razgovor za trpezarijskim stolom. A ovde se više ne zna ko koga laže i maže. Jedno pričamo, drugo mislimo, treće radimo.
Pominjao sam ovde, čini mi se... Imao sam u prvom razredu druga, Afrima. Niko sem mene nije hteo da mu da ruku kad idemo u koloni. Šikanirali ga. Nazivali ga Š... Ja dođem kući, pitam roditelje šta je to?! Objasne mi da tako nevasputana deca zovu svoje školske drugove. Na kraju njegovi, posedovali su piljare, bili prinuđeni da pobegnu. Oterali ih roditelji te iste dece. Moji vala nikad neće biti takvi.
PRIKAŽI ODGOVORE (1)
Prikaži sve komentare (24)