Problem BiH nije nedostatak novca, već pogrešna alokacija i zarobljene institucije. Kapital se slijeva u nekretnine jer država ne nudi sigurne, produktivne kanale ulaganja. Budžeti služe za potrošnju i održavanje lojalnosti, ne za razvoj. Javna uprava je prenapuhana, ali nekompetentna, a privatni sektor sveden na trgovinu i rentijerstvo. Niska zaduženost ne dokazuje snagu nego je dokaz da ne postoji ozbiljan investicioni ciklus ni projekti koji stvaraju novu vrijednost.
Imamo feudalni model s modernom fasadom. Mali broj političko-ekonomskih mreža kontroliše resurse, dok većina radi za stabilnost sistema koji ih ne razvija. Srednja klasa se ne uništava porezima, nego odsustvom prilike da kapital i znanje prerastu u proizvodnju i izvoz. Bez jasne razvojne strategije i profesionalnih institucija koje razbijaju političko--ekonomske sprege, debate o platama, dugu i investicijama su šuplja priča.