kako su cigani živjeli u siromaštvu kao nomadi, često su morali doskočiti gladi snalazeči se prirodnim resursima koji bi im se našli na raspolaganju. kako je jež prilično rasprostranjena europska životinja, a nije ni pretjerano težak za uhvatiti, upravo je on znao poslužiti kao izvor energije u trenucima oskudice. evo kako cigani peku ježa:
uhvati se jež. usmrti se, odnosno zakolje, ili na neki drugi prikladan način liši života. zatim se ispod površinkog sloja zemlje izvadi određena količina ilovače, odnosno gline, dovoljna da se jež u cijelosti prekrije debelim slojem. jež se tada, obložen ilovačom, baci u vatru.
u čemu je trik? nakon nekog vremena, glina se zbog visoke temperature ognjišta ispeče i stvrdne. (svi znamo kako izgleda pečena glina). pečena je glina znak da je i meso pečeno, a kada se razbije i skine s ježa, na njoj ostanu sve bodlje i dlačice, zajedno s kožom. ono što ostane je pečeno ježevo meso na dohvat ruke.
to bi ukratko bilo to, poprilično jednostavno i banalno.
