Davno je bilo, krenuo mali, čupavi psić da me prati. Lutalica. Meden. Napravio mu ja kućiću ispred zgrade, hranio ga, vidio kod veterinara, zavoleo ga ceo komšiluk. Nije mogao da iščeka jutro da me vidi i pozdravi. Sve to vreme mi otac bio u bolnici. Jednog jutra, krenem u posetu ocu, izlazim, cuko okreće glavu od mene. Neće da me pogleda. Kao da ga je sramota zbog nečega. Bukvalno zabija glavu sebi u leđa, da mu se pogled ne bi sudario sa mojim.
Jeste.... Medo je bio prepametan kuca...nedugo zatim, i on mi je uginuo na rukama, otrovan.. Taman period mog života. Ali često se setim i pokušavam da objasnim kako je to malo stvorenje moglo da zna... Neverovatno.
Kako je tužno to sve, cijela priča, taj period. Stvarno, šta sve čovjek preživi, čovjek je uistinu čvršći od čelika i jači od kamena. A život je toliko okrutan, nemam riječi.
Tu sam, ako poželiš i da se žališ, znaš? A što se planova tiče, da, imao sam ih, ali žena ne može da mrda, zbog poslovnih obaveza, tako da ćemo u Novu stupiti na gajbi, sa možda nekoliko prijatelja... A dan k'o dan, ako mene pitaš. Nisam neki ljubitelj, ja se veselim Božiću....
Test pozitivan. A i da nije, ovo je nešto toliko čudno, sa čitavim nizom čudnih simptoma poput šetajućih i jakih bolova po cijelom tijelu i guljenja kompletne sluzokože usta skupa sa nepcem, da jednostavno ne može biti obična gripa. Traje skoro 2 sedmice i ne popušta. Nemam nimalo snage, jedva i ovo kuckam.
Molim te da shvatiš ovo krajnje ozbiljno. Virus napada pluća, potpuno zdravi ljudi kolabiraju pod njim za par dana. Jesi snimala pluća? Ne bih te plašio, ali te molim da budeš odgovorna prema sebi! Šaljem ti poljupce!
Valjda neće, ne želim da pametujem samo ti prenosim light varijantu slučajeva koji se dešavaju u mojoj okolini. Better safe then sorry, znaš kako kažu preko bare. Jel išta lakše danas?