Davno je bilo, krenuo mali, čupavi psić da me prati. Lutalica. Meden. Napravio mu ja kućiću ispred zgrade, hranio ga, vidio kod veterinara, zavoleo ga ceo komšiluk. Nije mogao da iščeka jutro da me vidi i pozdravi. Sve to vreme mi otac bio u bolnici. Jednog jutra, krenem u posetu ocu, izlazim, cuko okreće glavu od mene. Neće da me pogleda. Kao da ga je sramota zbog nečega. Bukvalno zabija glavu sebi u leđa, da mu se pogled ne bi sudario sa mojim.
Odlazim u bolnicu i saznajem da je pred zoru tata izdahnuo. Ne znam da li će iko ikada imati dovoljno u nauci utemeljeno objašnjenje...
Nevjerovatna priča! Zaista neobjašnjivo, ko će znati šta oni vide i šta sve mogu osjetiti.
PRIKAŽI ODGOVORE (25)
Prikaži sve komentare (27)