Mržnja? Ne. Bol, tuga, patnja... To su osjećaji na koje me asociraju svi srpski simboli danas, a na našem prostoru se i ćirilica smatra jednim od tih simbola, iako ona nije isključivo srpsko pismo. Da mrzim Srbe? Ne Ali da itekako prezirem politiku koju vode danas, kao i u prošlosti? Itekako. Što se tiče primjera menadžera, tu se slažemo potpuno. Lično, u svom poslu, dolazim u kontakt sa mnogim kulturama, nacijama i religijama, tako da znam iz prve ruke šta znači biti svestran. Svjestan sam itekako da je stanje knjige u BiH najadnije u regionu, ali i na kontinentu. Ne znam stvarno gdje dolaze prvo strani naslovi u našem parčetu svijeta, ali znam definitivno da me se rad Algoritma, kao izdavačke kuće, najviše dojmio. Ubjedljivo najprofesionalniji prijevodi, uvezi, korice... Po mom skromnom mišljenju, su bez premca u našem trouglu država. Iako u posljednjih desetak godina preferiram svoje knjige uglavnom na engleskom jeziku i uz kindle i tablet uređaje su dostupne bez čekanja na prevode. revan nije u smislu revnosnog, već u smislu imena, koje ja napišem gramatički netačno iz nekog svog hira. :)

Kada rekoh "mržnja prema pismu" nisam mislila na tebe lično, nego generalno. Ta mržnja isijava iz komentara, koje sam pročitala ispod ovog članka, kao i iz same suštine članka, a po meni uvijek se moramo pitati kakvu poruku, našim djelima i riječima šaljemo mladima.. a ovdje je to poruka mržnje i netolerancije. Rat je davno stao, ja sam bila klinka kada je počeo i evo 23 godine slušam samo riječi mržnje i to na svim stranama. Riječi koje samo još više razdvajaju ljude.. a najtužnije je što je svima teško.. Svi imamo neke boli i svakoga neka tabla peče u srcu, ali treba znati živjeti i nadvisiti ono što nas tišti, te shvatiti da jednom moramo prestati da mrzimo. Mi ljudi.. Evo, ti si zapravo dokaz moje priče. Nosiš svoju bol, ali te znanje izdiže iznad nje. Tako je lako mrziti, a tako je teško biti čovjek.. A što se tiče čitanja sa displeja, ispadoh konzervativna, ali obožavam taj osjećaj držanja knjige u rukama, mirisa, kasnije uživanje u pogledu na dame koje spavaju na policama. Ne želim da knjigu spustim na nivo fajla na hard disku. Možda jednom, ako me baš natjeraju.. I hvala na preporuci. Što se tiče revan, možda jeste igra slova, ali ti nekako odgovara.. :)

Također sam bio klinac od osam godina kada je rat počeo i mogu ti reći da nije rat taj koji je meni lično nanio toliku psihološku bol, nego ono što je poslije njega došlo. Konstantno psihičko bombardovanje o nestanku BiH, o referendumima, negiranju mog jezika, kulture i kompletnog identiteta od strane musavaca koji do jučer nisu mogli ni kao portiri raditi a danas drže vlast. Ali ono što me najviše plaši jeste da taj šovinizam nailazi na plodno tlo unutar opće populacije. Ovako iz mog ugla, kao jednog običnog sekularnog Bošnjaka, ovakve prijetnje koje sam gore naveo u meni bude životinjski instinkt za samobranom, jer, i mislim da je ovo nešto što svi Srbi i Hrvati trebaju da shvate, prijetnja nestankom BiH nije samo prijetnja nestankom zemlje, nego i cijelog bošnjačkog naroda. A mi to slušamo evo 23 godine. Nakon toliko vremena, čovjeku srce otvrdne, nepovjerenje raste i taj animalistički "bori se ili bježi" instinkt preuzima stvari, a s obzirom da se bježati nema gdje, ostaje samo borba. Ja lično se borim protiv toga upravo stjecanjem znanja i srećom sam imao luksuz da živim u Hrvatskoj i često putujem u Srbiju, pa nisam u svom toru. Ali većina nema tu sreću i jedini prozor u komšijin svijet su im političari i "veselja" kao ono nedavno u Bratuncu. Strah rađa najveću okrutnost, a ljudi kod nas su itekako uplašeni. Najbolja ilustracija šta se dogodi kada prijetnje egzistencijalnim pravima i egzistenciji jednog naroda generira strah i kulminira bezdušnom okrutnošću jesu Jevreji danas u Izraelu. Narod sa kojim l suosjećam i razumijem ih - zbog čega sam na ovom portalu često na meti :) -iako ne podržavam to što rade. Što se tiče knjiga, kupim elektronsku kopiju, jer sam nestrpljiv, pa kupim knjigu za kućnu biblioteku, da pročitam ponovo i da sve zidove prekrijem policama punim knjiga. :)

Pa ja imam šarolikija iskustva, što se tiče bola, koja uključuju i smrt, ali se slažem da taj stalni pritisak vremenom ostavi tragove. Mi zapravo imamo sličnu priču, samo što je tvoja iz RS, a moja i FBiH. Živjeti 21 godinu uz kontinuirane uvrede svog naroda, kletve, poniženja, prozivke na odgovornost, kao da je moja krivica bilo šta, vjerski pritisci iako ja nisam vjernica, osjećaj da treba tiho da kažeš svoje ime, jer para uši, proganjanje oca da bi se ušlo u stan i opljačkalo, ispisivanje uvredljivih poruka na autu, nametanje jezičkih promjena, brisanje svega što podsjeća da je i moj narod ovdje živio (nazive ulica, parkova, škola), pljuvanje dojučerašnjih heroja, a veličanje dojučerašnjih ubica i još mnogo, mnogo toga, ostavi trag.. Navešću samo jedan mali primjer: Rat je. Prolazim sa drugom i njegovim znancem pored starog pravoslavnog groblja i dok hodamo, taj znanac gleda imena na grobovima i iznenada reče: “E vidi mu imena _____, majku mu vlašku, sve to treba pobiti!” i ja hodam i hodam i onda tiho kažem: “I moj tata se tako zove…”. Taj momak se unezgodio kao malo kad i samo je zbunjeno rekao: “Pa ja sam mislio da si ti Hrvatica?!”, kao da je to opravdanje za bio šta. Nisam mu zamjerila, ni danas mu ne zamjeram, ali sam zapamtila... On već dugo živi negdje u inostranstvu.. a ja sam još tu... Sve u svemu, mislim da je Bosna zemlja neispisanih bestselera, jer svako od nas ima svoju jedinstvenu priču, ali isto tako čvrsto stojim pri stavu da je generalizacija razmišljanja najveće zlo. Srećom, nismo svi isti. Dijelimo se na ljude koji u srce prihvate ljubav i ljude koji u srce prihvate mržnju. Ja biram prve..:)

I da sa Poturicom neću da imam više diskusiju, poturica ko ti to i ne zaslužuje neću više da ti činim uslugu time što te primjećujem. Zbogom Balijo i nacijo od 1993. Imate jedino istoriju turčenja ,kmečanja ljubljenju skuta drugima i na neki način vas žalim koliko vam se sprdju sa nacijom i jezikom. Pucaj samo od muke ;)

Jolle, fulio si, jel' da? :)

Vjeruj da razumijem to i ne tvrdim ni na trenutak da su Srbi jedini koji ispoljavaju taj šovinizam. Puno bošnjačke i hrvatske omladine radi i misli isto. Jednostavno je kompletno društvo u BiH zatucano do krajnjih granica. Neadekvatno obrazovanje, uski svjetonazori, nikakvi kulturni sadržaji, nedostatak kontakta sa drugačijim ljudima, cijeli svijet ti se sastoji od jedne ulice ili grada, kada sve zbrojiš, dobiješ likove poput ovog koji je upravo ostavio komentar ovdje. Osjetio sam i sam takav šovinizam i na bošnjačkoj strani, zbog imena, koje može biti muslimansko i katoličko, tako da ne tvrdim da to ne postoji, ali je ipak u puno manjoj mjeri nego u RS i većina će takve likove osuditi. Meni pada jedna neugodnost napamet iz jednog grada u RS, kada mi je prije par godina auto demolirano preko noći samo zbog hrvatskih registarskih tablica. Pretpostavljam da je zbog toga jer su dotične bile strgane. Ružna poruka svakom gostu. Ipak ne smatram da su svi Srbi takvi - ti si očigledan primjer da nije tako, ali takva dešavanja, kao i nedavni događaji za Bajram i poslije njega, šalju doista ružnu sliku o cijelom narodu. Profiliranje je ružan običaj ali svi mi instinktivno to radimo, posebno kada se i poslije svih počinjenih zločina i dalje ruga žrtvama i negira počinjeno. Vjerujem da bi i tebi bilo jako neugodno da svako malo gledaš neke bradate spodobe kako pijanče, nosaju kame i pjevaju o novim Jasenovcima i Starim Gradiškama. Priznajem da Hrvati to Srbima često rade, ali Bošnjaci nisu nikada, dok mi slušamo non-stop o novim Srebrenicama. I uz najbolju želju da čovjek oprosti, pređe preko svega, nakon jedne takve orgije, ta želja ispari kao jutarnji mraz. Bilo je i kod mene smrti i svačega, ali ne bih o tome. U prošlosti je a treba gledati u budućnost. Ako se smije znati, gdje si u FBiH prije rata živjela?

Sarajevo je bilo i ostalo moj grad. :) Voziš se putem. Sve krivina za krivinom i iza jedne krivine iznenada ugledaš... grad!

A eto ja baš nisam neki ljubitelj Sarajeva. :) Prvi put kada sam kročio u njega, u tramvaju mi pokušali kontrolori zabiberit kaznu iako sam imao kartu. Drugi put taksista isto, treći put neki šibicarčići na Dolac Malti pokušali ukrasti novčanik i mobitel. Imam neki peh sa tim gradom, da ne povjeruješ. :)