Nije tačno, da se u Sandžaku prvi put u historiji održava nastava na Bosanskom jeziku! Bosanski jezik u Sandžaku je ukinut početkom 20. Stoljeća, a samim time i mogućnost učenja istog iz grupe nacionalnih predmeta! Potrebno je znati, da je 1912. godine Sandžak okupiran od strane Srbije i Crne Gore, pri čemu je izvršena podjela plijena između agresora. Do 1912. godine, Sandžak je činio jedinstvenu administrativnu cjelinu s upravom i kulturnim sjedištem u Novom Pazaru s većinskim stanovništvom, Bošnjacima. Mirovnim sporazumom u u Bukresu 1913. godine, Crna Gora dobija teritoriju od 5.000,00 kvadratnih kilometara sa gradovima : Pljevlja, Bijelo Polje, Berane, Rožaje, Plav, Gusinje, Tuzi i dio Skadarskog jezera. Srbija dobija slijedeće gradove u Sandžaku: Novi Pazar, Sjenicu, Tutin, Prijepolje, Priboj i Novu Varoš. Podjelom Sandžaka, većinskom stanovništvu Bošnjacima od 1907. poriče se pravo na jezik, naciju, zemlju. Početkom 20. stoljeća dolazi do ukidanja školstva na Bosanskom jeziku u okviru administrativnih granica Sandžaka. Međutim iz Sandžaka dolaze ohrabrujuće vijesti, prije svega na inicijativu Bošnjačkog nacionalnog vijeća (BNV) na čelu sa Predsjednikom Bošnjačkog nacionalnog vijeća Esadom Džudževićem, koji je dana 25.12.2013. godine rekao: „..najavljeni smak svijeta nije se desio, ali da je danas smak svijeta za sve one koji su smatrali da Bošnjacima ne treba obrazovanje na maternjem jeziku i za sve one koji smatraju da Bošnjaci ne mogu da ostvare pravo na obrazovanje na svom maternjem jeziku.“ Evo, dočekali smo da naša djeca uče maternji jezik! Konačno, nakon ukidanja školstva na Bosanskom jeziku s početka 20. stoljeća, dolazi do preokreta i definisanja Bošnjačkog identiteta, ponovnim uvođenjem Bosanskog jezika u školstvo. P.S. Samo jedna napomena, potvrda o postojanju Bosanskog jezika, datira od 1631. godine, objavljivanjem riječnika Bosanskog jezika od strane Muhameda Hevaija Uskufije, a to znači 187. godina prije izdavanja prvog riječnika Srpskog jezika od strane Vuka Stefanovića Karađića.