Homoseksualni dječaci su najčešće 'meki', prepasivni, 'dragi'… tu nije riječ o urođenim osobinama već o stečenim navikama. Ako je majka u životu dječaka imala središnju ulogu, onda on u mnogome oponaša svoju majku, njezine interese, način govora i uslijed toga se neće ponašati kao drugi dječaci, a onda će se lako osjećati 'drugačiji od drugih'. Kod žena lezbijki je čest emocionalni odmak od majke. Homoseksualnost je kompleks manje spolne vrijednosti. Homoseksualci imaju infantilno viđenje sebe, prisutna je tzv. lomljiva identifikacija, najčešće i loša slika oca. Sebe vide kao žrtve što im je zajedničko sa drugim ljudima s emocionalnim neurotskim problemima. Zbog zaostalost u predpubertetu i manjka muškog samopouzdanja ne mogu osjetiti pravu privlačnost prema ženama. Mladić se osjeća manje vrijedan u odnosu na svoje vršnjake, sklon se strastveno diviti i idolizirati vršnjake, a takve su čežnje u predpubertetu lagano erotizirane. Zbog zaostalosti u predpubertetu često je infantilno samosažaljenje - 'jadan ja' jer je autodramatiziranje karakteristično za egocentrično djete u predpubertetu. Jedan od faza sažaljenja obilježena je buntom, bijesom, protestom, sklonošću osveti…